Španjolska, moramo razgovarati!

Kako je moglo doći do potpunog zakazivanja političke klase Španjolske u rješavanju problema kod kojeg zapravo imaju toliko iskustva? Ne, nije riječ o prijetnji Katalonije odcjepljenjem, nego o pregovorima o novom autonomnom statusu Katalonije, takvom kakvog ima i ostalih 17 regija Španjolske.

Najkasnije nakon odluke Ustavnog suda Španjolske iz 2010. koji je proglasio neke članke o autonomiji koje je prije donijela socijalistička vlada, nespojivim sa Ustavom, Rajoy je morao ispružiti ruku i izaći u susret Kataloncima. Mnogi u Kataloniji su tu odluku doživjeli kao poniženje. Što vrijedi čak i potpis jednog kralja i suglasnost oba doma parlamenta, ako na kraju ipak tek jedan madridski sud odlučuje o sudbini Katalonaca?

Pri tome su Katalonci imali i imaju razloga za žalbu. Katalonija stvara oko 20% bruto-društvenog proizvoda Španjolske. Raspodjela se ipak provodi centralistički iz Madrida i nije osobito povoljna za Kataloniju. Osim toga, u Španjolskoj dvije druge regije, Baskija i provincija Navara, imaju posebna prava kakve nemaju niti Katalonija, niti neka druga regija. Obje ove provincije na sjeveru smiju samostalno ubirati porez i raspolažu širokom samostalnošću o svom proračunu. Zašto ne i Katalonija?

Ohola odbijenica španjolskih konzervativaca u Madridu je naravno bila kao naručena separatistima i populistima u Barceloni. Vrlo umješno su apelirali na osjećaje mnogih Katalonaca kako im se u demokraciji ne može zabraniti izraziti njihovo mišljenje i barem imaju pravo da sami odluče, da li da ostanu u Španjolskoj ili ne. Referendum je bio ilegalan i zakoni su na Rajoyevoj strani, to je točno. Ali kruto držanje zakona bez ikakvog smisla za empatiju i za subjektivni osjećaj za pravdu građana sigurno nije osobina dobre politike.

Sad su se obje strane dovele u položaj u kojoj više nema što reći ili izmisliti. Čak ni kralju nije palo ništa drugo na pamet nego mrgodno gleda u kameru i 1:1 ponovi riječi Rajoya. Pritom je upravo on imao u rukama ključ za retoričko razoružanje i izlaz iz krize! To je možda bila prilika njegovog života održati povijesni govor kao onaj koji je održao njegov otac u noći vojnog udara 1981. Mogao je stvoriti most tako da bi iskazao iskreno žaljenje zbog oštrog postupka policije 1.10. u Barceloni. Mogao je izreći rečenicu ili dvije na katalonskom jeziku. I prije svega, mogao je pozvati obje strane da smjesta započnu dijalog i stvore novi statut za autonomiju pokrajina. Šteta. Sad više niti ne mora bilo što reći. Propustio je svoju priliku.

Zato sada građani sami moraju na posao. Tisuće njih je i na ulicama i na socijalnim mrežama tražilo od svojih političara da rade svoj posao: razgovarajte konačno međusobno!