Živjeti s HIV-om

Zanimljivo koliko se često spominju riječi "budućnost" i "perspektiva" u jednom kratkom razgovoru s čovjekom zaraženim virusom HIV-a. On kaže da se prije bojao za budućnost i mislio da neće doživjeti tridesetu. "Tada sam živio samo ovdje i sada", prisjeća se Manny, kojem je prije 20 godina ustanovljena dijagnoza "HIV pozitivan".

Bile su mu tada 23 godine - bio je "naivan, zaljubljen i slijep", kako sam priča. "Bio sam u vezi s čovjekom koji je bio HIV pozitivan, i ja sam to znao. Kad mi je liječnik priopćio dijagnozu, u prvo sam vrijeme to potiskivao", priča Manny. Tek pola godine kasnije, nakon prekida veze s dotadašnjim partnerom, počeo se pitati: "Što će biti sa mnom, s mojom budućnosti?".

Postao je angažirani njegovatelj starijih osoba, lice s plakata kampanje povedene povodom Svjetskog dana Aidsa i nepopravljivi optimist.

Utrka s vremenom

U Njemačkoj, zemlji s oko 82 milijuna stanovnika, ima 78.000 nositelja virusa HIV-a. 2011. je broj novozaraženih lagano porastao na 3.310 osoba u toj godini. Virus oslabljuje imunološki sustav. Ima oko 30 bolesti koje se zbog ove zaraze mogu pojaviti i koje mogu dovesti do obolijevanja od Aidsa. U pravilu, o Aidsu se govori kad osoba zaražena HIV-om oboli od dviju takvih bolesti.

"Prije 20 godina gotovo da i nije bilo lijeka u slučaju zaraženosti HIV-om. Postojalo je jedno jedino sredstvo koje je pokazivalo tek ograničeni uspjeh, odnosno tek neznatno produljivalo životni vijek oboljelih", objašnjava Ulrich Heide iz Zaklade za AIDS u Bonnu. Tada je prosječno razdoblje koliko bi oboljeli od AIDS-a još poživjeli bilo između 22 i 24 mjeseca. Tek 1996. uvedeni su takozvni kombinirani preparati koji su na različite načine usporavali širenje virusa.

"Na početku sam imao sreću da je moj imunološki sustav dobro funkcionirao. Tek pet ili šest godina nakon što je utvrđeno da sam zaražen, započeo sam s terapijom", prisjeća se Manny. Tada je morao uzimati tri puta dnevno po tri tablete: "Morao sam se strogo držati utvrđenog vremena kad sam uzimao tablete. Sat prije toga nisam smio ništa jesti", priča Manny. Danas uzima po dvije tablete i to samo ujutro. "Kao i kod drugih preparata, i kod ovih protiv HIV-a tijelo razvija otpornost na njihovo djelovanje", objašnajva Ulrich Heide iz Zaklade za AIDS. To znači da virus postaje otporan na određene preparate a da lijekovi kod nekih pacijenata više nemaju učinka. "To je prava utrka između daljnjeg razvoja terapije i stvaranja otpora na nju", kaže Heide. I dok osobe inficirane HIV-om koje žive u Njemačkoj imaju priliku da im se uspješno pruži pomoć i da mogu živjeti s ovom bolešću, u mnogim drugim dijelovima svijeta ova zaraza znači sigurnu smrt.

Mogućnost normalnog života

U Njemačkoj, većina zaraženih HIV-om u potpunosti je sposobna normalno raditi i otprilike dvije trećine njih to i čine. Ali: "Tek manji dio njih može na radnom mjestu otvoreno o tomu govoriti", kaže Heide. Za Mannyija je u jednom trenutku to opterećenje postalo preveliko pa je odlučio sve ispričati svom poslodavcu. U međuvremenu za to znaju svi njegovi kolege, pa i neki od štićenika u staračkom domu u kojem radi. "Jedan stanar mi je rekao da se divi mojoj hrabrosti i angažmanu i da se jako veseli što ga baš ja njegujem. To me čini sretnim."

Iako ljudi uglavnom dosta znaju o AIDS-u, ova bolest i dalje nosi stigmu sa sobom, kaže Ulrich Heide. A Njemačka je tu još prilično pozitivan primjer. Stopa zaraženosti je niža nego primjerice u Nizozemskoj ili u Švicarsoj. Razlog leži u tomu što je Njemačka u zadnjih 25 godina sustavno provodila obrazovne programe vezane uz temu AIDS-a.

Za javnost, Manny ima jednu poruku: "Ne treba se nas bojati. Postoje određeni načini mogućnosti zaraze. Rukovanje to nije. Mi nismo opasni, i mi smo samo ljudi."

Autorke: Rayna Breuer / Snježana Kobešćak

Odgovorni urednik: Svetozar Savić