150 godina SPD-a - Najstarije demokratske stranke na svijetu

Trenutak rođenja najstarije demokratske stranke na svijetu, Socijaldemokratske stranke Njemačke, dogodio se u dalekoj prošlosti, u vremenu kada su još obespravljeni radnici započeli s pobunama protiv industrijskih, poduzetničkih patrijarha. Da su pri tome nastupali organizirano i politički promišljeno, mogu zahvaliti prije svega samo jednoj osobi: Ferdinandu Lassalleu. Naime, upravo je on, sin jednog bogatog trgovca, 23.svibnja 1863. godine bio glavna pokretačka snaga osnivanja Općeg njemačkog radničkog saveza koji se dogodio u Leipzigu. 150 godina kasnije, Lassalleu time još uvijek vrijedi kao jedan od suosnivača Socijaldemokratskog pokreta, koji se u godinama do kraja 19.stoljeća konačno razvio u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD).

„Osnovna poruka osnivača bila je: Radnici, ukoliko želite promijeniti vaš položaj, tada vi morate obvezati državu da vas tretira kao ravnopravne i ekonomski osigurane građane zemlje“, prisjeća se danas dugogodišnji član SPD-a, Erhard Eppler.

Upravo zahvaljujući borbi radničkih saveza i mladoj Socijaldemokratskoj stranci, su siromašni nadničari po prvi put stekli mogućnost daljnjeg obrazovanja – kako po pitanju zanimanja tako i na području politike. Naime, u to vrijeme je više od polovice stanovnika Njemačke bilo nepismeno, a nije postojalo niti slobodno izborno pravo. Bivši glavni tajnik SPD-a, Franz Müntefering se s tim u vezi rado prisjeća priče o desetorici radnika koji su radili u tvornici cigareta. „Devetorica je radila, a deseti je sjedio ispred njih, čitajući im iz knjige koju su zajedno kupili kako bi se uopće donekle mogli barem malo obrazovati“, priča Müntefering. Obrazovanje kao jedno od glavnih preduvjeta socijalnog napretka, naglašavao je naime još sam Lassalleu. To je i danas jedno od glavnih težišta rada Socijaldemokratske stranke Njemačke.

Progon, radikalizacija i otpor socijaldemokrata

„Od trenutka kada će naš Savez imati barem 100.000 njemačkih radnika za članove, dobit će moć koju će svatko morati uzeti u obzir, odnosno, s njome računati“, napisao je Lassalle u prvom stranačkom programu mladih socijaldemokrata. I doista, njegove su se riječi obistinile. Radnička stranka postala je već u vremenu između 1871. i 1918. godine, masovna stranka koja je brojila gotovo milijun članova. Na izborima je osvojila treće mjesto. Socijaldemokrati su postali tako popularni da je ondašnji njemački kancelar Otto von Bismarck izdao takozvane socijalističke zakone kojima je ovu stranku zabranio. Socijaldemokrati su ostali zabranjeni tijekom slijedećih 12 godina, bili su proganjani, ponižavani i prisiljeni na emigraciju. „Međutim, danas možemo reći da su socijalistički zakoni zapravo pomogli razvoju socijalne demokracije. SPD je progonima dobio svoje junake, mučenike, a radnici su vrlo brzo primjetili da ih se ne može samo tako potisnuti. Osim toga, rastom industrije, povećavao se i broj radnika“, kaže Erhard Eppler.

Međutim, progoni su doveli i do radikalizacije socijaldemokrata. Jedan dio članova sve je više odlazio pod okrilje revolucionarnog marksizma koji se zalagao za novi politički sustav, bez klasnih razlika i privatnog vlasništva. U studenom 1918. godine, uoči Prvog Svjetskog rata, to je dovelo do raskola unutar radničkog pokreta koji se od tada sastojao od reformiranih i revolucionarnih snaga.

Nešto kasnije, tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, s imenom socijaldemokrata se povezivao i prvi veliki neuspjeh i promašaj prvog velikog razdoblja demokracije na njemačkom tlu. Riječ je o Weimarskoj Republici (1918. – 1933.) osnovanoj od strane umjerenih socijaldemokrata. Ovo je razdoblje u povijest ušlo kao vrijeme političke nestabilnosti, velike inflacije, masovne nezaposlenosti – što je na neki način i stvorilo preduvjete da se moći u Njemačkoj uspio dokopati Adolf Hitler.

Međutim, usprkos tome što dolazak nacionalsocijalista nisu mogli spriječiti niti socijaldemokrati, treba svakako spomenuti jedan događaj: svih 94 člana SPD-a su 23.ožujka 1933. godine glasali protiv zakona koji je omogućio Adolfu Hitleru ukidanje demokracije u Njemačkoj. „Slobodu i život nam se može oduzeti, no ne i čast,“rekao je tada Otto Wels, član SPD-a. Ovaj je događaj prema mišljenju mnogih jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti njemačke demokracije uopće – SPD je bila jedina stranka koja nije pružila podršku Hitleru. Sve druge stranke ondašnjeg Parlamenta su to naime učinile.

Od radničke stranke do moderne masovne stranke

Nakon Drugog Svjetskog rata, SPD se razvila u jednu narodnu ljevičarsku stranku koja je pogotovo u prvim poslijeratnim godinama bila zaokupljena samom sobom. Dok je konzervativna vladajuća stranka prema kapitalističkim pravilima i zakonima upravljala gospodarskim rastom i razvojem, SPD se u prvom redu bavila korekcijom svojih antikapitalističkih stajališta.

Početkom vladavine velike koalicije, 1966. godine, započelo je konačno i socijaldemokratsko desetljeće poslijeratne Njemačke. Dok su razni socijaldemokratski političari tijekom prošlih vremena u zakone uveli i izborno pravo, pravo žena na glasanje, osmosatni radni dan kao i prava sindikata, socijaldemokratski kancelar Willy Brandt usmjerio je svoje djelovanje u prvom redu na politiku mira i pomirenja sa socijalističkim zemljama u istočnoj Europi. Brandt je 1971. godine dobio i Nobelovu nagradu za mir, prije svega zbog geste u Varšavi kada je kleknuo ispred spomenika žrtvama nacizima i time se simbolično ispričao poljskom narodu za zločine počinjene tijekom nacionalsocijalističke diktature.

Između krize i novog početka

U godinama prije i nakon ujedinjenja Njemačke, SPD gotovo da uopće nije ni sudjelovala u političkoj svakodnevici zemlje. Helmut Kohl (CDU) bio je kancelar ujedinjenja, što je pak konzervativnu stranku dugi niz godina održalo na vlasti.

Socijaldemokratska stranka bila je sve do 1998. godine na „oporbenoj klupi“ u Parlamentu. Tek promjena vlasti i dolaskom Gerharda Schrödera na položaj kancelara, SPD je takoreći uspio ponovno pronaći hrabrost za promjene. Novi kancelar je ovu nekadašnju radničku stranku promijenio u stranku „Nove sredine“, koju su sada sve više prihvaćali ne samo radnici već i zaposlenici, umjetnici, samostalni radnici.

Međutim, visoka nezaposlenost i gospodarska recesija, doveli su do toga da su socijaldemokrati novim reformama „Agenda 2010“, započeli s radikalnim promjenama na području tržišta rada i socijalnog sustava. Posljedica je bila da su upravo oni socijalni slojevi koji su tradiocionalno uvijek na izborima birali SPD (radnici u industriji, kao i oni koji slabije zarađuju) ovoj stranci okrenuli leđa. To je pak ovu stranku dovelo do krize identiteta.

SPD danas

Što se današnje situacije tiče, Erhard Eppler navodi kako su početna stajališta i ideje koje su dovele do osnivanja ove stranke prije 150 godina, danas aktualnije no ikada ranije. Naime, upravo je danas itekako važno spriječiti da se demokracija mijenja i okreće onako kako se mijenja tržište. „To više ne bi bila nikakva demokracija, kada bismo pustili tržište da odlučuje. Zadaća socijaldemokrata je stoga da omogući stvaranje takvih tržišta koja odgovaraju demokraciji 21. stoljeća“, kaže Eppler. A ovaj zadatak nije ništa manji od onog kakvog si je SPD postavio u trenutku svog osnivanja.

Autori: Richard Fuchs / Željka Telišman

Odgovorna urednica: Zorica Ilić