20 godina "kamenja spoticanja"

Bio je prelijep dan u srcu Berlina, u četvrti koja se ranije zvala Scheunenviertel i u kojoj su nekada živjeli brojni Jevreji. Tu se okupila raznolika grupa ljudi: muškarci i žene, stari i mladi, ljudi iz Izraela, Njemačke, Holandije, Kanade... U zraku se osjetilo nešto čudno, vladala je neobična, teška atmosfera.

Stigao je i Gunter Demnig. Nosio je kante pune maltera, alat i dvije sjajne pločice, tzv. "Stolpersteine". Nosile su imena Erzsebet i Jakoba Honiga. Nakon što je održao kratak govor, sagnuo se i počeo da kopa rupu u pločniku.

Iza leđa okupljenih, djeca su se igrala na ledini, na prostoru na kojem su se nekada nalazile zgrade u kojima su živjele desetine jevrejskih porodica. Mnoge od njih su bile protjerane, neki od stanovnika tih zgrada su ubijeni u Aušvicu.

Umjetnik je posao završio za nekih desetak minuta. Pločice ("Stolpersteine", u prevodu "kameni spoticanja") su bile ugrađene u pločnik. On ih je uglačao, stavio svoj šešir na glavu i vratio se u svoj automobil.

Tokom cijele godine na putu

Tokom skupa na kojem je obilježena 20. godišnjica ovog događaja, Gunter Demnig je rekao da je tog dana ugradio pločice na 17 adresa u Berlinu. Za njega to nije ništa neobično. Izračunao je da je tokom protekle godine 258 dana bio na putu, ugrađujući pločice u gradovima i selima širom Evrope. Znao je obići i tri mjesta za jedan dan.

Te 1996. godine bilo je nezamislivo da će do toga doći. Tada je ugradio prvih 50 pločica s imenima Jevreja koji su živjeli u Berlinu - ispred kuća i zgrada u kojima su živjeli. Bilo je to u okviru jednog umjetničkog projekta o Aušvicu. Tada je to bilo ilegalno. Nije bilo novinara, policije, ili rođaka žrtava holokausta. Prisutno je bilo samo nekoliko radoznalih promatrača.

Danas je samo u Berlinu ugrađeno preko 7000 takvih pločica, a širom Evrope ih je skoro 60.000. Od Trondheima u Norveškoj do Soluna u Grčkoj. Od Orela u Rusiji do L'Aiguillon-sur-Mera u Francuskoj. One su postale dio krajolika Njemačke i Holandije. U Amsterdamu, Budimpešti i Rimu postoje i turističke ture koje vode od pločice do pločice.

Toliko ih je da Gunter Demnig odavno više ne stiže da ih sam i proizvodi i ugrađuje. Od 2005. pločice pravi skulptor Michael Friedrichs-Friedländer u svom ateljeu u blizini Berlina. Za DW kaže da su sudbine onih čija se imena nađu na pločicama dirljive. Nedavno ga je potresao rad na 34 pločice za Hamburg. Na njima su se našla imena tridesetoro djece i četvero vaspitača iz jednog doma za napuštenu djecu. "Ta djeca su imala od tri do pet godina starosti. Sedmicama zbog toga nisam mogao da spavam", kaže Friedrichs-Friedländer.

Decentralizovani spomenik

U proteklih 20 godina projekat "Stolperstein" je postao najveći decentralizovani spomenik na svijetu, pokret čiji dio su postali dobrovoljci, studenti, učenici i rođaci žrtava holokausta iz cijelog svijeta.

Protivno uobičajenom vjerovanju, "Stolpersteine" se postavljaju kao spomenik za sve žrtve nacizma, kako za one koji su ubijeni u Aušvicu i drugim koncentracionim logorima, tako i za one koji su preživjeli, izbjegavši smrt bijegom u Palestinu ili SAD.

Većina pločica nosi imena žrtava Jevreja, ali postoje i one za Rome i Sintije, za homoseksualce, disidente, za ljude koji su pobijeni u nacističkom programu eutanazije, ili za one koje su nacisti žigosali kao "asocijalne".

Upravo ove godine pet "kamena spoticanja" ugrađeno je na centralnom berlinskom trgu Aleksanderplatz za petero beskućnika koji su 30-tih godina prošlog vijeka pokupljeni s tog trga i prebačeni u logor na "reedukaciju" kako bi postali "korisni" članovi društva.

Odraz današnjice

Stolpersteine tako postaju način da se prikaže raznolikost stanovništva Njemačke prije 1933. godine, ujedno i omaž nestalima, njihov povratak na mjesta gdje su živjeli. Naravno, ima to veze i sa današnjicom. Ako se sagnete da pročitate šta piše na pločicama, počinjete da razmišljate: ovaj je imao godina kao i ja kada je bio ubijen, ovaj je imao godina koliko i moja kćerka, ova osoba je rođena kada i moja baka... Počinjete da razmišljate refleksno - pitate se šta bi bilo kada bi se to desilo vama, šta biste učinili kada biste vidjeli da je porodica iz stana preko puta nestala u sred noći? Šta biste učinili ovih dana, kada bi neka porodica nestala? Ove pločice čine da nezamislivo postane zamislivo, one su način da prazne statistike i brojevi dobiju lica živih bića.

Nakon što je Gunter Demnig maja 1996. obavio svoj posao u centru Berlina, jedna starija žena prišla je pločicama i položila buket ruža na pločnik. Ona je govorila o Erzsebet i Jakobu Honigu. Erzsebet je bila njena tetka koju nikada nije upoznala. Ono što zna o njoj čula je od svoje majke.

Erzsebet je rođena u Budimpešti 1896. Razvela se od prvog muža godinu dana nakon što je rodila kćerku. Otišla je u Berlin u potragu za poslom, ostavivši dijete kod roditelja. Postala je frizerka i upoznala Jakoba. Kada su se vjenčali, kćerka je došla za njom u Berlin. Poslana je na sigurno u Palestinu, nakon što su nacisti preuzeli vlast. Kćerka je tada imala 16 godina. Jedan od njenih sinova je takođe bio prisutan u Berlinu. Rekao je da je za njega vrlo dirljiv momenat vidjeti ovu pločicu na ulici Berlina.

Ne zna se šta se na kraju desilo s Erzsebet i s Jakobom. Natpis na pločici glasi: "Schicksal Unbekannt" - sudbina nepoznata.