Srebrenička Almirova i Dušicina "beba mira"

Njemački list Die Welt u svome tiskanom i online izdanju donosi ljubavnu priču o tome kako je to "kad Bošnjak i Srpkinja dobiju prinovu - maloga Jusufa". Die Welt tako navodi da je srebreničko dijete nade "plavo, 42 dana mlado, zijeva i žmirka rutinirano u fotoaparat. Nebrojeno puno novinara je već promatralo njezinog Jusufa, s ponosom i osmijehom priča majka Dušica. Kaže, njezin sin je dokaz da i u Bosni i Hercegovini muslimani i pravoslavci mogu živjeti zajedno: 'Jedino što je bitno je ljubav. Ona uvijek pobijedi.'", prenosi Die Welt riječi ove mlade majke.

Upoznali se dok su čuvali ovce

List dalje opisuje da je otac djeteta 32-godišnji Almir Salihović, čijih je nekolicina muških rođaka ubijena u srpnju 1995. u Srebrenici od strane srpskih trupa pod zapovjedništvom Ratka Mladića. On se tada uspio spasiti zahvaljujući mladolikom izgledu te je zajedno s majkom prebačen konvojom izvan grada, pojašnjava Die Welt. O majci njegovog djeteta, Dušici Rendulić, Die Welt piše da je rođena u hrvatskom selu Sveti Rok. "Danas 23-godišnja Dušica se ne sjeća progona njezinih roditelja za vrijeme rata u Hrvatskoj. Do svoje 15. godine je odrastala u izbjegličkom kampu na zapadu Srbije, u blizini Valjeva, prije nego je preselila kod rodbine u bosanski gradić Pozarnica blizu Tuzle. Tamo je ova zemljoradnica na jesen 2010. upoznala čobana Almira: 'Bila je to ljubav na prvi pogled. Odmah sam znala da je on onaj pravi.'

Rat je uništio živote njihovih obitelji, ali posljedice rata su zbližile ovo dvoje izbjegličke djece i to pri čuvanju ovaca. Njihovo različito podrijetlo, njega kao Bošnjaka-muslimana, koji se protekle godine vratio u Srebrenicu, i nje kao Srpkinje s hrvatskom putovnicom, nikad ih, kako kažu, nije smetalo", prenosi Die Welt, pojašnjavajući da Almirova obitelj isprva nije bila nimalo oduševljena vezom s Dušicom. Ali kad su je upoznali, skepsa je brzo nestala. "Samo je dosad na internetu bilo 'pomalo čudnih reakcija', kaže Dušica. Ona sama je u Srebrenici, uvjerava nas, lijepo primljena: 'Ovo doduše jeste tužno mjesto. Ali ljudi su skroz u redu'. To što ljudi pričaju, ne zanima ga, kaže Almir: 'Ja živim svoj život, a drugi neka žive svoj'."

Die Welt pojašnjava da Dušici nedostaju još brakorazvodni dokumenti iz njezinog prvog braka, zbog čega nije vjenčana sa Almirom, ali da se od susjeda ne može čuti nijedna zlonamjerna riječ. "Bilo da je Bajram ili Božić - u obitelji se trebaju slaviti svi muslimanski i kršćanski blagdani, kaže Dušica: 'Almir poštuje moju vjeru i ja njegovu: kad Jusuf bude veći, namjeravam i ja konačno otići jednom u jednu džamiju'," piše Die Welt, prenoseći i Almirovu izjavu da je u ovom gradu, u kojem je prije rata živjelo 37.000, a danas tek 7.000 ljudi, glavni problem za svakoga - bilo da su Bošnjaci, Srbi ili Romi - to što nema posla. Stoga, piše Die Welt, Almir svoju malu obitelj namjerava prehraniti baveći se i dalje poljoprivredom i stočarstvom.

"Majka preko noći postala Srpkinja, a u biti je bila Hrvatica!"

Posljedice koje je rat u BiH imao na živote ljudi je i tema o kojoj piše švicarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ). U članku pod naslovom "Žrtve jednog dalekog rata", međutim nije riječ o nadi u budućnost, kao što je to slučaj s malim Jusufom iz Srebrenice, nego o sjećanjima nekadašnjih izbjeglica iz BiH, koje su u ratu našle utočište u Švicarskoj. NZZ tako navodi primjer Kornelije Milinović i njezine prijateljice Mirjane Goronja, koje još uvijek žive u Švicarskoj.

NZZ prenosi izjavu 50-godišnje arhitektice Kornelije Milinović, koja se prisjeća ratnih godina: "Od 1992. do 1994. vladala su užasna vremena. Bila sam kod kuće sa svojom malom kćerkom, pratila putem vijesti raspad Jugoslavije. Tjednima nisam ništa čula od svojim roditeljima, koji su ostali u mom rodnom gradu Bosanskom Novom. Ta neizvjesnost je bila užasna. Odjednom su religijska i etnička obilježja odlučivala o životu i smrti. U mojoj mladosti nikad nismo na to obraćali pozornost." NZZ piše da je Korneliji Milinović ispočetka teško bilo snaći se u Švicarskoj, da nije imala dozvolu za rad, da je zatim radila poslove koje nisu njezina struka, ali da je na koncu naučila jezik, integrirala se i izborila za posao u struci. Tamna strana tih ratnih godina provedenih u Švicarskoj je, kako piše NZZ, to što su etničke i religijske podjele prodrle i do jugoslavenske zajednice u Švicarskoj, pa tako i u samu vezu s njezinim mužem Srbinom, od kojeg se na koncu razvela.

I njezina prijateljica Mirjana Goronja iz Bosanskog Novog je tih godina primijetila kako mržnja prodire sve do u Švicarsku, piše ovaj list. "'1993. je za mene bilo najgore', prisjeća se. 'Gledala sam preko TV-a kako su muslimani protjerivani iz moga grada. To su bili moji ljudi. Dvije godine sam plakala svake večeri. Moja majka je preko noći postala Srpkinja samo zato što je krštena u pravoslavnoj crkvi. A u biti je bila Hrvatica!" - prenosi NZZ, dodajući da je i Mirjanin brak s Hrvatom patio zbog "nacionalističke propagande".

Autorica: Marina Martinović

Odg. urednica: Jasmina Rose