Američko nepoverenje prema Merkelovoj

Nijemci to ne umiju. Svih ovih prethodnih decenija nisu to znali. Nemaju osoblje. Nedostaje im iskustvo, vještina, vojni aparat - da bi ih ozbiljno shvatili na diplomatskoj pozornici. A kada pokušaju, kao sada Angela Merkel, onda se to graniči sa nadmenošću.

Brojni su oni koji u Vašingtonu na sličan način komentarišu pokušaje Angele Merkel da istovremeno riješi dvije krize: Grčku, koja je na ivici državnog bankrota i sukob u Istočnoj Ukrajini.

Nepovjerenje Amerikanaca prema Njemačkoj čudi još više kada se zna da oni nemaju vjernijeg saveznika u Evropi. Nekada je predsjednik Džordž Buš (senior) ohrabrivao Nijemce da preuzmu vodeću ulogu u rješavanju spoljnopolitičkih problema u Evropi. Nakon četvrt vijeka, Berlin je konačno preuzeo više odgovornosti, a iz Vašingtona Njemačku zapljuskuje talas kritike. Netrpeljivost naročito pokazuju američki intervencionisti.

Otkud sumnjičavost?

Izgleda da za to postoji nekoliko razloga. Prije svega, Amerikanci nisu navikli da u sukobu sa Moskvom glavnu riječ vodi Berlin, a ne Vašington. Međutim, njemačka kancelarka se stalno dogovora sa evropskim i američkim saveznicima. Tek poslije tih dogovora ona djeluje. Zato autoritarnom šefu Kremlja nije pošlo za rukom da unese razdor među zapadne saveznike.

Poneki pobornik Hladnog rata iz Vašingtona pribojava se da bi Njemačka mogla da se izdvoji iz zapadnog savezništva i dugoročno možda uspostavi partnerski odnos sa Rusijom, kao recimo 1922, kada je Njemačka sklopila sporazum sa Sovjetskim savezom u Rapalu, što je naišlo na negodovanje zapadnih sila. Od tog sporazuma, rođenog iz nevolje nakon Prvog svjetskog rata, prošao je skoro jedan vijek. I ništa iz današnje politike Njemačke ne ukazuje na bilo kakve paralele sa tadašnjim sporazumom. Njemačka kancelarka je jasno rekla da neće biti partnerstva u modernizaciji sa Rusijom sve dok Moskva podržava separatiste.

Možda su uzroci nepoverenja prema gospođi Merkel ipak imaju drugačiju pozadinu. Zavist, recimo, jer je u stanju da razgovara sa Putinom, a Obama, očito, ne. Ili potajno divljenje jer gospođa Merkel ne ocrtava prebrzo „crvene linije“, da bi ih potom brisala, kada to nalažu prilike. U tome su se Amerikanci više vježbali: npr. u Siriji Obama je prijetio vojnom intervencijom ako Asad upotrijebi hemijsko oružje protiv pobunjenika, a kada ga je Asad stvarno upotrijebio, Obama nije vojno odgovorio.

Iz američkog ugla

Gledano američkim očima, treba vremena da se navikne na stil rukovođenja, koji odlikuje njemačku kancelarku. Ona se mora dogovoriti sa partnerima unutar Evropske unije prije nego nešto učini, i u slučaju Grčke i u slučaju Ukrajine. To ponekad traje danima pa i nedjeljama. Za Vašington to traje u svakom slučaju – predugo.

Amerika voli jednostavna rješenja. Gospođa Merkel je nepovjerljiva prema takvim rješenjima. Recimo, u pogledu Grčke. Ona je protiv bezuslovnog otpisivanja grčkih dugova, jer bi to onda mogle tražiti i druge države. Njemačka kancelarka se protivi slanju oružja u Ukrajinu jer zna da bi to samo povećalo patnje stanovništva. Putin bi svakako još dublje zagrabio u svoj magacin oružja.

Prije nego pretjeraju u kritici Angele Merkel, Amerikanci bi trebalo prvo da osmotre rezultate njene spoljne politike. U Avganistanu, Iraku i Libiji, Amerikanci pobjeđuju u bitkama, ali na kraju izgube rat.

Ne postoji garancija da će Angela Merkel biti uspješna u rješavanju ukrajinske i grčke krize. Ipak, u interesu Amerikanaca je da je podrže. Izrugivanje onih iz Vašingtona, koji su zauvijek zarobljeni u prošlosti, njemačka kancelarka nije zaslužila.