Apsurdne prijetnje iz Ankare

Partneri ne mogu da koriste ucjenu kao političko sredstvo. A EU i Turska i dalje tako gledaju jedna na drugu bez obzira na potrese na unutrašnjopolitičkoj sceni Turske. I stoga je odluka Evropske komisije da odbije pokušaje turske vlade da dobije vizne olakšice za svoje građane u zamjenu za prihvat izbjeglica i migranata konsekventna. EU je u sporazumu iz marta prihvatila da se za građane Turske uvedu vizne olakšice, ali kada ta zemlja ispuni odgovarajuće uslove. No, konkretan datum se na samitu u martu nije pominjao.

Turska se sama stavlja pod pritisak

Tako je ideja turske vlade da postavi ultimatum kako bi se oktobar označio kao početak vizne liberalizacije besmiselna. Jer, Turska tako samu sebe stavlja pod pritisak. Ta zemlja bi onda morala da do oktobra ispuni 72 uslova, jer u protivnom bez vize neće biti moguć ulazak u EU građanima Turske. Takođe i to što je Vlada Turske sama stavila do znanja da neće promijeniti najmanje jedan uslov - ublažavanje antiterorističkog zakona - termin za viznu liberalizaciju u oktobru je sam po sebi nedostižan.

Prijetnje iz Ankare su stoga više apsurdni teatar, koji cilja na unutrašnjopolitički uspjeh, ali ne rješava problem. A ni prijetnje da će propasti izbjeglički pakt nisu ništa novo. Turski predstavnici su u maju počeli da se igraju tom tezom kada su pokušali da viznu liberalizaciju proguraju već 1. jula. Ali, i ovaj termin je prošao bez uspjeha. Turskoj vladi bi pak moralo da bude konačno jasno da ukidanje viza za EU nije samo tehnički korak već da je to uvijek i politička odluka. Jer, malo je vjerovatno da će se napraviti takvi koraci sa jednom zemljom u vanrednom stanju čiji je predsjednik uspio da spriječi pokušaj vojnog puča a koji sada, prema mjerilima EU, sprovodi prilično žestoke mjere.

U ovom trenutku su vizne olakšice za Tursku prije svega politički trofej koji predsjednik Erdogan želi da iznudi od EU. No, slobodna putovanja za Turke nisu od životne važnosti. Istina je da je mučno i skupo podnošenje zahtjeva za dobijanje vize, ali 90 odsto zahtjeva se odobrava bez problema. Onaj ko želi ili ko mora, taj može i da putuje.

Protjerivanje u Tursku je do sada bilo izuzetak

Evropska unija, pod vođstvom Angele Merkel, se izbjegličkim paketom stavila na neki način u zavistan položaj u odnosu na Tursku. Zatvorene granice između Makedonije i Grčke, kao i mogućnost da će sa grčkih ostrva biti vraćeni u Tursku, izbjeglice i migrante je do te mjere uplašilo da se više i ne odlučuju na put preko Egeja.

No, činjenica je da je samo nekoliko stotina ljudi vraćeno u Tursku. Među njima skoro da nema Sirijaca, jer obrada njihovih zahtjeva za azil traje mnogo duže nego što je to predviđeno sporazumom iz marta ove godine. Ono što Turska treba da uradi nije masovni prihvat vraćenih izbjeglica već zbrinjavanje migranata i izbjeglica u svojoj zemlji. Humanitarne organizacije su u međuvremenu dobile prva novčana sredstva EU, iako to predsjednik Erdogan demantuje.

Turska bi mogla da sporazum o izbjeglicama raskine preko noći. EU takođe. Ali, šta bi se onda dogodilo? Da li bi broj izbjeglica koji dolaze preko Egejskog mora u tom slučaju porastao? Niko to ne može tačno kazati. Pojedini eksperti smatraju da će odvraćanja izbjeglica od tog puta imati efekta sve dok je Balakanska ruta zatvorena, što znači da je putovanje sa grčkih ostrva ka sjevernoj Evropi nemoguće.

Nema solidarnosti s Grčkom

Situacija je prije svega opasna u Grčkoj. Tamo bi moglo da dođe do zastoja još većeg broja ljudi, nego što je to sada. A ostale zemlje EU su do sada malo toga uradile kako bi olakšale toj zemlji. Iza toga se možda krije cinična kalkulacija. Što je situacija u Grčkoj gora to je veće i zastrašivanje eventualnih novih migranata koji bi se odlučili na put ka Evropi.

Ali, ako ipak dođe do toga da veći broj izbejglica dolazi u Grčku, EU bi se u najmanju ruku morala ponovo pozabaviti spornim pitanjem raspodjele izbjeglica. EU je doduše od aprila i sporazuma s Turskom od toga uspjela nekako da se iskobelja.

Situacija bi se pak drastično zaoštrila ako bi turski predsjednik zaista uradio ono čime je već prošle godine jednom prijetio: on bi mogao da izbjeglice posjeda u autobuse i prebacuje preko grčke ili bugarske granice. Ide li se time sad već ide predaleko? Ako čovjek pred očima ima trenutnu situaciju u Turskoj, više ništa nije isključeno.