Autokratija protiv pluralizma

Od Saudijske Arabije do Evrope je dug put, pa se ponekad postavlja pitanje: da li informacije koje se njime pošalju zaista i stižu do cilja. To pitanje se postavlja posebno povodom grubog postupanja Saudijske Arabije i njenih partnera prema Kataru: da li je moguće da su informacije o racionalnim razlozima za takvu politiku jednostavno nestale na dugom putu do Evrope?

Lijepo bi bilo… Ali, nažalost – nije tako. Kako god proučavali situaciju, čitajući novine – pa i arapske – gledajući televiziju ili razgovarajući sa kolegama iz regiona: razborite razloge za blokadu države i optužbi koje su iznijete na njen račun – niko ne zna da navede.

U staklenoj kući

Optužba za podršku teroru je smiješna, pogotovo kada je iznosi zemlja koja je jedan od najvećih, ako ne i najveći, sponzor fundamentalističkih pokreta. Ne država sama, ali neke fondacije koje su u njoj aktivne bije glas da konzervativnu, da ne kažem reakcionarnu, vehabijsku državnu religiju podržavaju širom svijeta. Indonezija i Balkan su, na primjer, regioni, koji su nedavno počeli da osjećaju posljedice djelovanja te ideologije.

Dokle god taj novac bude plaćan, dokle god se budu širili srce i mozak otrovnog vjerskog fundamentalizma, Saudijska Arabija bi trebalo da se uzdrži od svojih optužbi.

Napad na pluralizam

Još bestidniji je zahtjev da se zatvore Al Džazira i drugi mediji koje potpomaže katarski finansijer. Al Džazira ne mora da nam se sviđa. U svom arapskom programu, ova televizijska stanica ima i emisiju voditelja Jusua al Karadavija, čija ideološka orijentacija blago rečeno, nije baš van svake sumnje.

Ali, Al Džazira u svom programu ima i druge glasove, i prezentira i pozicije koje su daleko od sumnjivih izjava bradatih božjih muškaraca. Program je pluralistički i prije svega daleko udaljen od vehabijskih glasova, namrgođenih tipova i bogobojažljivih mudrosti iz Saudijske Arabije.

Sigurno je da Katar nije raj za ljudska prava. O tome svjedoči odnos prema gastarbajterima – prije svega onima iz Azije, koji je sramotan. I pored toga su neki mediji, koje finansira Katar, poput još relativno mladog lista Al Arabi al džadid, prava blagodet za arapsko medijsko tržište. Tu mogu da se pročitaju mišljenja koja se mogu slijediti, glasovi koji iznose jasne i razložne argumente, koji razvijaju i prezentiraju pozicije. Ne moramo ih prihvatiti, no, njihov sadržaj je razložan.

Oni gaje poštovanje prema publici, pred intelektualnim sposobnostima građana. No, takve stvari ne nailaze na dobra prijem u Rijadu. Tamo se sljedbenici obezbjeđuju vjerskim sredstvima. Onaj ko u sopstvenim novinama govori prije svega o blagodetima vjere kako bi čitaoce odvratio od glupe ideje da razmišljaju svojom glavom, neće mnogo uživati u novinama koje polažu na snagu argumenata.

Zato je sukob Saudijske Arabije i Katara mnogi više od komšijske svađe na Arapskom poluostrvu. Radi se o fundamentalnim principima političke kulture, pa i o političkoj budućnosti regiona.

Hoće li sada biti podržana dominacija ciničnih autokrata ili snaga pluralističke, otvorene Arabije? To je ulog o kojem se radi u ovom sporu. Za Evropsku uniju bi, i ne samo zbog predvidljivih migracionih kretanja, trebalo da bude jasno na čijoj je strani.