Banjalučki pendrek po mrtvom djetetu

Rodio se monstrum pod imenom Republika pendrečka. Sva licemjerna objašnjenja interesne kaste okupljene oko političara koji je privatizovao državu, Milorada Dodika, ne mogu stvoriti čak ni privid legalnog i legitimnog djelovanja.

Ekscesivna upotreba policijske sile na Trgu Krajine ostaće upamćena kao čas kada su Miloradu Dodiku, Draganu Lukaču i svim njihovim buzdovanima spale pretijesne demokratske čakšire – odavno su popucale po šavovima, a šlic je van funkcije – i kada su narodu pokazali svoje ukrućene pendreke, koje već godinama krvlju vještački snabdijeva vijagra srpskog šovinizma.

Kratkoročno možda sada likuju kipteći od palanačke zluradosti. Uspjeli su da zauzmu Trg Krajine i da sa njega izbrišu Davidovo srce. Na dužu stazu oni su izgubili i ljudski i politički kredibilitet.

Nema te sile koja će zatvoriti majku zato što nosi sliku svog mrtvog djeteta, a da se toj sili sopstvena bahatost ne obije o glavu. Nema te sile koja će šutirati ženu na tlu, a da se i dalje smatra demokratskom. Nema te sile koja premlaćuje i hapsi opozicione poslanike, ma ko i ma kakvi bili, kada stanu na stranu naroda, a da nije završila na đubrištu istorije.

Zašto baš sad?

Milorad Dodik je poprilično grub, ali iskreno nabusit čovjek. Trebalo bi ozbiljno shvatiti njegove navodno estradne izjave. U julu za beogradske tabloide Dodik izjavljuje: „Boriću se protiv svakoga ko hoće da ukine Republiku Srpsku, pa i ovoga Davora, koji to radi, zloupotrebljavajući ove proteste." U ovom tonalitetu grakću sve do danas svi dodikoidi na društvenim mrežama. Svjetska zavjera protiv RS se očitava u tome da jedan otac traži ubice svoga sina.

Zaustavimo se malo kod ove izjave. Dragičević traži da institucije Republike Srpske pronađu ubice njegovog djeteta. Ako to nisu u stanju ili čak skrivaju ubice, onda ta poludržava po tumačenju jednog očajnog oca koji se, uzgred rečeno, borio za nju, ne treba da postoji. Jer bi razlog postojanja te policije trebalo da bude obezbjeđivanje zakona, a ne prikrivanje zločina.

Pokazalo se da banjalučki ministar policije drukčije shvata svoj posao. On će da naredi pendrečenje žrtava jer ga, onako emotivnog, pogađaju njihove kletve, pa se, jadan, plaši za svoju bezbjednost. Ideološki alibi odavno mu je pripremio gazda Milorad.

Dodik smatra da je Davor Dragičević napao Republiku Srpsku, a ne obrnuto – da je Republika Srpska na svim nivoima, ali prije svega na pravosudnom, izdala porodicu Dragičević. Patriotsko mačevanje sa ocem mrtvog djeteta je imbecilno, ali populistički udara u jezgro svesrpske prečanske paranoje: Ako Milorad popusti Davoru, doći će oni iz sarajevskog „Teherana" (u kojem se, vidi čuda, odnedavno ipak nalazi Dodikova fotelja), ali i sa Zapada, da bi ukinuli RS kao okvir slobode za srpski narod.

A šta kada taj okvir počne da se crta pendrekom? Draži je Srbinu iz RS dobojsko-banjalučki od sarajevskog pendreka? Tako to vidi policajac Lukač čitajući sa usana što sam sebi govori Dodik.

„Više neće biti ondje"

Podsjetimo se: David je nestao u noći između 17. i 18. marta. Sve se dešavalo u izbornoj godini, Njegovog oca nije interesovala vlast, već je tražio pravdu za mrtvog sina. Tvrdio je da mu je sin mučen i ubijen. Policija je, kad su našli tijelo, izričito tvrdila da je smrt „zadesna". Prevedeno sa rogobatnog kriminalističkog žargona – nesretan slučaj.

Otac Davor je od kraja marta svakodnevno izlazio na isto mjesto, na Trg Krajine, da kaže da neće odustati. Njegova borba je donijela etapnu pobjedu. Tužilaštvo je nekoliko mjeseci poslije pronalaženja Davidovog tijela počelo da razmatra opciju ubistva. Istraga je bila iznuđena protestima. Namjerno ili ne, policija prije toga nije govorila istinu. To je fakat.

U septembru se predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini zahuktavala. Bileća je mjesto koje je Dodik izabrao za ozbiljnu prijetnju: „Iznio krevet na trg i misli da je frajer. Osmoga više neće biti ondje", poručio je tada Dragičeviću. U Beogradu ga je za televizijski kanal sa nacionalnom frekvencijom dan kasnije novinarka zamolila da konkretizuje svoju namjeru „čišćenja" Trga Krajine. Dodik je rekao da je Davidov otac sve u pravu i da je izjava da Dragičevića „od osmog oktobra tamo neće biti" izrečena kao politička procjena – ta tema poslije izbora neće biti politički važna. Eto, epski pjesnik iz Laktaša nije mislio to što je rekao, on samo voli metafore.

Zaključak se nameće: Dodik se u Beogradu ponaša kao Vučić u Briselu. Glumi demokratskog i razumnog lidera. Šta je njegova istina? Njegova istina su pendreci na glavnom banjalučkom trgu, koji doduše nisu došli dan poslije izbora, osmog oktobra. Ali evo ih sada, krajem decembra, u punoj raskoši.

Institucionalno nasilje i hapšenja, s one strane svakog nebeskog ili zemaljskog morala, samo su nezgrapno ispunjenje predizbornog obećanja Milorada Dodika made in Bileća. Njegova bilećanska besa stigla je žrtve sa zakašnjenjem, ali spektakularno i brutalno, prekrivena plaštom pseudolegalnosti.

Tvrdo nasilje, pa iščuđavanje

Dodik se oglasio. Zabezeknut. Onim što je sam proizveo. Samo što to ne kaže. Nego krivi žrtve da se neoprezno izlažu policijskom nasilju: „Moram da priznam da sam šokiran scenama u kojima se na Trgu Krajine vide majke sa malom djecom i javno pitam sve u Republici Srpskoj ko bi svoje dijete doveo na mjesto koje je sasvim očigledno mjesto opsežne policijske akcije."

Batinanje novinara, njihovo tjeranje da ljube zid, gaženje žena koje su već oborene na zemlju, udaranje narodnih poslanika u međunožje, to je, bože moj, rutinska stvar. Samo, otkud tamo djeca, jebote?

Mediji na Dodikovom povocu su više puta članove grupe „Pravda za Davida" nazivali „rušiocima RS, stranim plaćenicima i soroševcima". Tako je, kako su utvrdile kolege iz „Raskrinkavanja", smišljena dezinformacija i vijest da su demonstranti koji su pokušali da spriječe hapšenje jednog mladića šutirali policajca na zemlji. To funkcioniše čak i kada se ispod naslova o „šutiranju" objavi video na kojem od tog šutiranja nema ni traga. Nastavlja se kriminalno kriminalizovanje protesta.

Jer, kako reče jedna od Dodikovih prigodnih ličnosti – Dragičević je sve u pravu.

I Lukač se oglasio. Da li se osjeća odgovornim za prekomjernu upotrebu sile? „Ko je prekomjerno upotrijebio silu?", odgovara ovaj epski junak. Izgleda da se tamo na funkcije dolazi samo ako imaš certifikat za krajnji bezobrazluk. Da ponovimo: Batinanje novinara, njihovo tjeranje da ljube zid, gaženje žena koje su već oborene na zemlju, udaranje narodnih poslanika u međunožje, to je, bože moj, rutinska stvar?

A Dragičević je sve u pravu, što reče jedna od one dvije Dodikove ličnosti.

Pendrek sa predumišljajem

Zar sve što smo vidjeli na Trgu Krajine nije bolesno shvatanje i prava i pravde i smisla državnog monopola sile? Ako nalogodavci naknadno tumače pendrečenje kao jedino moguće djelovanje pravne države, zar to nije bezočno ruganje građanima i žrtvama?

Davor svakako neće odustati. Bio iza rešetaka ili na slobodi, on je, i protiv svoje volje, tražeći pravdu, postao žižno mjesto otpora samovolji. Opozicione stranke mogu da podrže njegove zahtjeve, ali bi svaka vrsta pretvaranja roditeljskog bola u stranačku čorbu bila bljutava. Protesti neće prestati. Važno bi bilo i da otpor ostane nenasilan.

Ovakvi licemjeri poput Dodika i jednotračni mozgovi poput Lukača uzalud prišivaju drugima rušilačke namjere. Baš oni ozbiljno urušavaju Republiku Srpsku, tvrdeći da je brane „zadesnom" upotrebom pendreka. Zapravo, ovakvim pendrečenjem sa predumišljajem, oni isisavaju svaki demokratski smisao iz nje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android