Berlin 21. stoljeća i kriza identiteta
26. august 2015Na razmišljanje me je navela prijateljica, modna kreatorica koja živi u Hamburgu. Prije nekoliko godina napustila je Berlin, njen voljeni, rodni grad u kojem je živjela. Bez posebne najave preselila se u Hamburg. Jednostavno je otišla. Dok uživamo uz piće u baru na obali rijeke Elbe, konačno se odlučujem pitati je: "Iskreno, zašto si otišla?"
"Počelo je biti prenaporno", reče ona uzdahnuvši. "Samo taj beskrajni, besmisleni lov popularnih mjesta, novih 'cool' underground klubova, predgrađa koja će uskoro postati 'in'. Cijela ta priča 'više znam nego što jesam' počela me je zamarati. Bilo mi je dosta besmisla. No, najviše sam se umorila od novih 'cool' Berlinaca koji su me ubjeđivali da moja verzija Berlina nije više 'cool'."
"Cool" je, naravno, sinonim za Berlin - u dobru i zlu. Baš ta "cool" primamljivost Berlina namamila je mnoge "lutalice", očaravajući ih svojim paralelnim univerzumom naizgled odmaknutim od svih briga koje pritišću njihove svjetove - stvarne ili ne.
I to je, djelimično, tačno. Grad i nije bio naročito poznat po svojoj 800 godina dugoj historiji, niti toliko popularan, osim u posljednjih nekoliko desetljeća. Upravo je takav tijek očuvao tu posebnu, neurednu primamljivost - taj istinski osjećaj da leži na nekoj nevidljivoj, krivoj liniji čovječanstva, gdje je sve moguće. I mene je, s druge strane svijeta, privukla ta nevidljiva sila.
Velika očekivanja od Berlina
Nedavno sam se morao prisjetiti svoje prijateljice i njezine tužaljke o Berlinu. Povod je bio muzički festival u neposrednoj blizini grada. Upustio sam se u razgovor s jednim genijalnim kanadskim mladićem, Mikeom, koji je u Berlinu tada boravio već nekoliko mjeseci i koji se nadao da će tu započeti muzičku karijeru.
Kanađanin Mike je dijelio stan s još nekoliko osoba u trenutno popularnom dijelu grada Neuköllnu. Pitao me je za nekoliko savjeta. Dogovorili smo susret u Berlinu. Na komadiću papira sam napisao svoje ime i adresu i dao mu. "Prenzlauer Berg?", upitao je preneraženo, kao da sam mu upravo rekao da sam pojeo susjedovu mačku. "Kako možeš živjeti u Prenzlauer Bergu? Pa taj kraj je mrtav!"
Prenzlauer Berg je simbolična borbena linija u modernoj borbi za Berlin. Kada je Zid srušen 1989. godine, to predgrađe je postalo epicentrom 'raison d'etre' (razlog bitisanja) Berlina. Hipici, pankeri, umjetnici, čudaci, svi su se odjednom usmjerili ka bivšoj liniji razgraničenja i naselili se u napuštenim zgradama, kidajući s njih nazive ulica, kako ih policija tadašnje Zapadne Njemačke ne bi mogla pronaći i kako bi baš tu, u nekom svom vlastitom miru, uspostavili tajnu kontra-kulturu i sačuvali je od drugih.
Uskoro nako toga to berlinsko predgrađe je pretrpjelo ubrzanu obnovu, pa se za njega počela interesirati nova klasa, ona s debljim novčanikom, koju je jednako zadivila historija toga kraja, kao i mogućnost dalje obnove i iskorištavanja stambenog potencijala, budući da je većina zgrada, izgrađenih još u 19. stoljeću, ostala pošteđena savezničkih bombi u Drugom svjetskom ratu.
Povrh svega, ni "odmetnici" koji su se tu naselili nakon pada Berlinskog zida nisu mogli odoljeti teškoj ruci prirode. Ostarjeli su. Zbog svega toga, ovo je predgrađe postalo zona u koju ne treba zalaziti, za sve one, poput Kanađanina Mikea, koji poslije nekoliko mjeseci provedenih u Berlinu tvrde da je to naselje mrtvo. Počivalo u miru!
Imaginarni zidovi
Nedavno sam anegdotu s Mikeom ispričao svojoj susjedi, umjetnici koja u istom stanu živi već 30 godina, samo nekoliko metara daleko od mjesta gdje ju je Zid dijelio od Zapada. Baš na tom mjestu danas je manja farma koza i okupljalište dilera droge.
"Čula sam to već toliko puta", kaže mi susjeda smijući se. "Isprva me je to ljutilo, koliko je sva ta priča bila besmislena. Promjene je nemoguće zaustaviti. Ne možeš zalediti Berlin u 1990. To je mit, svi oni žive u mitu, pa mi je drago da ne smatraju Prenzlauer Berg 'in' mjestom. Sada možemo raditi u miru."
Prenzlauer Berg nije jedina žrtva ove vrtoglave utrke za relevantnost u očima onih hirovita ukusa i trend-setera. Dovoljno je osluhnuti u bilo kojem gradskom baru i čuti nekoga kako samouvjereno govori: "Nisi čuo? Neukölln je baš passé... Biesdorf je sada 'in'." Ovakav trend je jednako i smiješan i zabrinjavajući.
Ovakva frenetična hirovitost u Berlinu nije vezana samo za pitanje određenog dijela grada, također je i duboko psihološka. Bez obzira gdje se nalaziš, uvijek postoji popularnije mjesto na kojem bi trebalo biti. Berlin je grad u terminalnoj fazi sindroma "straha od propuštanja nečega". Jednom kada zakoračite u taj "začarani krug", ostaje vam malo izbora, osim da se držite dok vas ne svlada osjećaj iscrpljenosti ili mučnine, štogod da nastupi prvo.
Ova isprazna utrka rezultat je pogrešne ideje da Berlin uvijek mora biti jedinstven, grad jeftinijeg stanovanja i pića, slobodnijeg morala i hedonizma. Grad u kojem možeš ostvariti sve, čak i više od onoga što si mogao zamisliti i u najluđim snovima, a pored toga ćeš uspjeti napisati i neko remek-djelo. Sve je to lijepo, ali sve ima svoj kraj.
Grad 21. stoljeća
Baš kako je moja susjeda opisala, dramatične promjene u Berlinu 1989. godine, koje su dovele do ponovnog ujedinjenja Njemačke, nemaju obrasca i skoro ništa nije nemoguće. Novi duh grada je bogat, baš kao i njegove napuštene zgrade i prirodno je da se desilo desetljeće nesputane kreativnosti i istraživanja. Ali, kako će vam reći svaki Berlinac, onaj nešto dužeg staža življenja u ovom gradu, ništa ovdje ne ostaje isto za duže vrijeme.
Ako upitate pravog Berlinca iz Weissenseea, Weddinga ili Wannseea o svakodnevnom životu, bit ćete primorani saslušati sve priče o izazovima, tabletama, pijančenju i tajnama hedonističke euforije. Berlin je stvaran koliko god je to moguće.
Da, dramatični usponi i padovi naučili su nas da prigrlimo život objema rukama, ali nas je naučio i da se "provlačimo" po svaku cijenu, kao što je ovaj grad to i dokazao toliko puta, jer jednog dana svega može nestati. Berlin se kroz 20. stoljeće toliko puta žrtvovao i ako ta žrtva išta vrijedi onda to mora biti obećanje da ćemo živjeti kako hoćemo, a ne kako nam to nameću moda ili hir.
Prekasno za Davida Bowiea
Berlin je bio inspiracija Davidu Bowieu za hit "Heroes". Nakon što sam prvi put doputovao u Berlin, zamolio sam prijatelja da mi pokaže neka mjesta na kojima se Bowie provodio. Prijatelj mi je rekao da sam 30 godina zakasnio. Zaboljela me je ta istina. Berlin toga doba danas postoji koliko i Madrid iz doba Hemingwaya. Slično tomu, nestao je i gotovo mitološki Berlin iz perioda netom nakon rušenja Zida.
Nadam se da se godine kakve su bile poslije rušenja Berlinskog zida, više nikada neće ponoviti.
Sve je to, ipak, stalna evolucija Berlina, baš kao što i jedna izreka kaže: "Berlin nikada nije, on uvijek postaje." Kanađanin Mike i slični njemu bi trebali prestati podgrijavati nemogući mit i umjesto toga prihvatiti realnost - Berlin se stalno i iznova rađa i to pred njihovim očima.