Berlinski zid na smetlištu

Jedva da si je tko donedavno mogao i zamisliti da će se Berlinski zid nalaziti među brdima ne baš mirisnog smeća. 13. kolovoza će biti navršeno ravno 55 godina od kako je socijalistička, Istočna Njemačka počela i zidom dijeliti grad i čitavu državu od Zapada. Samo par dana prije te obljetnice je ekipa DW-a pronašla zapravo najveću zbirku blokova Berlinskog zida koja se igdje može naći. A ta zbirka se nalazi na deponiji smeća tvrtke Alba, jedne od najvećih tvrtki za razvrstavanje otpada u Njemačkoj. Prije je Berlinski zid dijelio Europu, a i danas na smetlištu ti blokovi dijele - različite vrste otpada.

Gerhard Sälter je stručnjak za povijest Berlinskog zida i zapravo niti on nije znao da je njegov dobar dio još uvijek na berlinskom smetlištu. Tamo je preko 300 betonskih blokova i nakon što ih je pregledao, Sälter nam je posvjedočio kako je "velika većina doista bila Berlinski zid."

Osobine autentičnosti je njegova visina od točno 3 metra i 60 centimetara i tipična oštećenja na vrhu betonskog bloka gdje su oni svi zajedno bili učvršćeni betonskim cijevima s azbestnim pojačanjem. Ali na smetlištu ima i blokova koji zapravo nisu nikad bili dio Berlinskog zida. Jer stručnjak nam objašnjava kako je Istočna Njemačka proizvodila takve betonske module zida i za druge namjene, na primjer za poljoprivredu. Tamo se takav zid koristio za razdvajanje žetve i uroda od otpada.

"Drugi su ih uništavali, mi smo ga trebali"

Uwe Küber, poslovođa poduzeća za zbrinjavanje otpada Alba nam kaže kako je i on osobno bio svjedokom kada se rušio zid. Njegova tvrtka je bila jedna od više njih koja je dobila nalog da ukloni 155 kilometara dugačak Berlinski zid i da stručno zbrinu njegove ostatke. "Bio sam prisutan kada smo tovarili baš ove elemente", kaže nam Küber. Mnoge druge tvrtke su ih odmah uništili čim su ih uklonili: u drobilici su beton usitnili u šljunak kojeg su prodali poduzećima koje grade ceste. Ali njegova tvrtka je ionako trebala nekakve pregrade koje će dijeliti različite vrste otpada. Tome služe i danas pa je tako s jedne strane Berlinskog zida metalni otpad, s druge su kućanski aparati, u trećem boksu drvena građa...

Jer to smetlište i treba velike odjele, obzirom da godišnje obrađuje preko 140 tisuća tona otpada i šalje ga na reciklažu. Nije ni čudo što je tako veliko, jer to je smeće preko 7 milijuna ljudi Berlina i njegove okolice.

Stručnjak za Berlinski zid isto tako nije iznenađen što je on završio na smetlištu. Sustavna, da tako kažemo industrijska demontaža zida je počela tek početkom ljeta 1990. i u to doba nitko u tom zidu nije vidio nekakvu vrijednost. "Stanovnici i istočnog i zapadnog Berlina, političari baš kao i obični ljudi su bili složni samo u jednom: da im je dosta Zida i da ga treba maknuti. Zato me stvarno ne iznenađuje mnogo da je dobar dio završio na smetlištu kao što je ovo."

Kaže se kako je Berlinski zid "srušen" u povijesnoj noći 9. studenog 1989. uz klicanje desetina tisuća ljudi. Ali tada nije bio srušen - to je bila golema građevina, nego su samo građani probili Berlinski zid na više mjesta kako bi omogućili prolaz između istočnog i zapadnog Berlina. Zapravo je gotovo tek dva mjeseca kasnije još posljednja vlada Istočne Njemačke pod Hansom Modrowom 29. prosinca 1989. naložila potpuno ukidanje Zida i nitko nije imao ništa protiv. Bivši njemački kancelar Willy Brandt je još na svečanosti dan nakon proboja zatražio da se ostave neki njegovi dijelovi kao spomenik tom dobu podijeljene Njemačke, ali je on bio jedan od malobrojnih koji su se uopće sjetili tražiti tako nešto.

Berlinski zid je i dobar posao

Berlinski zid je simbol za mnogo toga: za podjelu Europe i hladan rat, on je i spomenik žrtvama koji su onda poginuli u tim komunističkim diktaturama. Na kraju, on je i uspomena na težnju Nijemaca za ponovnim ujedinjenjem, ali Gerhard Sälter zapravo nema ništa protiv da je on upravo tu gdje jest: na smetlištu.

Jer Berlinski zid je i u Istočnoj Njemačkoj imao svojevrsnu auru i bio je slavljen kao "antifašistički bedem" koji će zaustaviti "imperijaliste" da svojim tenkovima provale u "radnički raj" koji je navodno bio na istoku. Zato je i njegov zaključak: "Ne vidim ničeg svetogrdnog što je on na smetlištu. Zapravo, mnogi Nijemci su i prije 1989. bili uvjereni kako Berlinski zid upravo tu i spada. Zato i mislim da je smetlište za Berlinski zid pravo mjesto."

Poslovođa smetlišta, Uwe Küber također nema namjeru bilo što mijenjati - u dogledno doba. Jer njemu je jasno kakvo "blago" on tu ima i to ne računajući samo po idealnim vrijednostima. Neki dijelovi zida su u međuvremenu u svijetu bili prodani i za preko 10 tisuća eura. Zato i on razmišlja prije svega kao poslovni čovjek: "Za početak, ostavit ćemo te blokove da nam tu služe kako nam i služe i pričekat ćemo da postanu još vredniji. Ali kad se to dogodi, onda ćemo ih prodati i napraviti dobar posao."