Prvi njemački genocid - suočavanje nepoželjno?
31. juli 2018
„Herero više nisu njemački podanici (…). Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca." To je naredba general-pukovnika Lotara fon Trote koji je 1904. godine poslat da uguši pobunu u koloniji koja se zvanično zvala Njemačka jugozapadna Afrika i nalazila na prostoru današnje Namibije. Trota je eksplicitno rekao da je neophodno „uništiti naciju kao takvu" i u tome je imao podršku cara Vilhelma II.
Njemačka zataškava šta može
Pripadnici naroda Herero i Nama, koji su se pridružili ustanku, sistematski su odsijecani od izvora vode, ubijani, izgladnjivani u koncentracionim logorima, moreni fizičkim radom. Tako je ubijeno oko 100.000 ljudi. Ovaj zločin se smatra prvim genocidom u 20. vijeku. Sramnu epizodu svoje istorije Njemačka je dugo odbijala da nazove pravim imenom. Ni danas to ne čini jasno i glasno, insistirajući na tumačenju da genocidom mogu biti proglašeni samo masakri počinjeni nakon što je na snagu stupila Konvencija UN o genocidu 1951. No, 2016. je u jednom zvaničnom dokumentu berlinskog Ministarstva spoljnih poslova navedeno da zločin u Namibiji može biti nazvan genocidom. Vlada je pojasnila da se tu radi o pojmu u „istorijski-političkoj debati", ali ne i u „pravnom smislu".
Namibija tako, do danas nije dobila nikakvu odštetu. O tome vlade Njemačke i Namibije vode tajne pregovore. Većina medija u Namibiji zato više spekuliše o tome nego što prenosi pouzdane informacije. Tako se piše da će se Namibija odreći odštetnih zahtjeva zbog genocida a da će Njemačka zauzvrat plaćati toj zemlji visoke sume za razvojnu pomoć. Obje vlade to demantuju.
Ambasadoru je prekipjelo
Danas nije tako prijatno biti njemački ambasador u Namibiji. To je trenutno Kristijan Šlaga koji je u diplomatskim misijama već 30 godina (bio je, između ostalog, i ambasador u SAD i Portugaliji), i koji je prije nekoliko nedjelja, nimalo diplomatskim rječnikom, prenijeo da je sve češće cilj verbalnih napada, da ga vrijeđaju i nazivaju raznim pogrdnim imenima i da je to već postalo nepodnošljivo.
Gnev Vindhuka je lakše razumjeti ako se ima u vidu da Namibija od zvaničnog Berlina do danas nije dobila ni izvinjenje zbog genocida, a kamoli odštetu. „Narod gubi strpljenje", rekao je Maksimilijan Vejlant sa namibijskog Instituta za istraživanje javne politike (IPPR): „Nako više od dvije godine pregovora još nema rezultata, a neki ljudi se pitanju da li Njemačka zaista pregovara sa dobrom voljom i da li je spremna da sasluša kakve su potrebe Namibijaca". Prema poslednjim anketama, dvije trećine Namibijaca zahtijeva da Njemačka plati odštetu.
Plemenske starješine vrše pritisak
Pri tome anketa IPPR pokazuje da je manje od 50 odsto ispitanih građana zadovoljno načinom na koji njihova vlada vodi pregovore – iako o tim pregovorima može da sazna uglavnom samo nepouzdane informacije medija ili opozicije. Tradicionalne starješine naroda Herero i Nama smatraju da je vlada u Vindhuku suviše meka prema Berlinu. Te starješine ne učestvuju u pregovorima i zato bi htjele da se za to učešće izbore sudskim putem – o tome će odlučivati sud u Njujorku. Njemačka je uložila prigovor na zahtjev plemenskih starešina.
Predvodnik njemačkog pregovaračkog tima, demohrišćanski političar Rupreht Polenc, rekao je da „je u interesu njemačke vlade da što pre okonča pregovore" ali priznaje i da „je važno da rezultate pregovora ne prihvati samo namibijska vlada, već i narod". On prenosi i da je angažovana posebna radna grupa koja radi na formulisanju njemačkog izvinjenja i „planiranju projekata koji će biti ponuđeni posebno pogođenim grupama stanovništva."