Bleiburg: Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?

Bleiburg se nalazi na jugu austrijske pokrajine Koruške i s manje od 5.000 stanovnika doista nije jedno od mjesta za koje je čovjek morao čuti. Ipak, naziv Bleiburg je u Hrvatskoj toliko uobičajen, kao da je gradić u blizini slovenske granice u stvari milijunska metropola. Nakon Beča, Bleiburg je vjerojatno austrijsko mjesto čije ime hrvatski mediji najčešće spominju - barem svakog svibnja. Tada je, naime, godišnjica najvećeg zločina u poslijeratnoj europskoj povijesti.

Često se govori da je genocid u Srebrenici, u kojem su trupe pod zapovjedništvom srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića u srpnju 1995. godine ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana, bio najveći masakr u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. To je točno - ali samo ako kraj rata u Europi nije datiran 8. svibnja 1945., na dan njemačke kapitulacije. Jer sustavno masovno ubojstvo, koje je započelo 15. svibnja 1945. u Bleiburgu i koje je trajalo nekoliko tjedana, u svojim dimenzijama značajno premašuje događaje u Srebrenici.

Dok je u Europi službeno vladao mir, jugoslavenski partizani Josipa Broza Tita su tijekom „Bleiburške tragedije", kako se to često naziva u Hrvatskoj, ubili desetke tisuća bespomoćnih ljudi i pokopali ih u masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj. Da je već tada postojao međunarodni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, kakav je kasnije osnovan u Den Haagu, Tito bi tamo morao biti optužen kao vrhovni zapovjednik počinitelja, a time i politički odgovorna osoba za te zločine. Prema sudskoj praksi Haaškog tribunala, bio bi osuđen na doživotni zatvor. 

Ne zna se točan broj žrtava

Ali 1945. su vrijedila drugačija mjerila, barem za pobjednike u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bio i Tito. U svibnju 1945. deseci tisuća Hrvata i nekoliko tisuća Slovenaca, Srba i Crnogoraca bježe pred partizanima u Korušku, kako bi se predali britanskim trupama. Među izbjeglicama je bilo i mnogo ustaša - pristaša hrvatskog fašističkog režima koji je kao saveznik Nijemaca od 1941. do 1945. ubio oko 350.000 ljudi. Žrtve su uglavnom bili Srbi, Židovi i Romi, ali i komunistički nastrojeni ili inače politički nepodobni Hrvati. Prema uvriježenom konsenzusu ozbiljnih istraživača, samo u hrvatskom logoru Jasenovac ubijeno je više od 80.000 zatočenika.

Među onima koji su pobjegli u Bleiburg bili su i bivši nadglednici iz Jasenovca, te drugi ustaški zločinci. Nadali su se da će ih Britanci zaštititi od osvete partizana. Ali Britanci, koji su željeli biti u dobrim odnosima sa svojim tadašnjim saveznikom Titom, poslali su izbjeglice, uključujući žene i djecu, natrag u Jugoslaviju. Za mnoge je to bio put u smrt, pogubljeni su bez suđenja.

Točne brojke nisu dostupne jer su počinitelji u socijalističkoj Jugoslaviji imali gotovo pola stoljeća da prikriju tragove i suzbiju svaku raspravu o zločinima. Ipak, na temelju istraživanja posljednjih godina došlo se do konsenzusa o približnom broju žrtava. Hrvatski nacionalistički povjesničar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman je 1989. pisao o oko 30.000 ljudi ubijenih u Bleiburškoj tragediji. Ali kad je on to pisao, masovne grobnice su još bile zatvorene. U međuvremenu su stručnjaci složni da je Tuđmanova brojka premala. Prema najnovijim istraživanjima, najmanje 70.000 ljudi je stradalo u masovnim ubojstvima u svibnju i lipnju 1945. godine. Leševi su bacani u kraške špilje, zatrpavani u protutenkovske jarke ili odvoženi u napuštene rudnike koji su onda zazidani.

Jugoslavenska tabu tema

O zločinima se u Sloveniji i Hrvatskoj moglo otvoreno govoriti tek nakon raspada Jugoslavije. Svjedoci su se odvažili istupiti u javnost, neki su si počinitelji olakšali savjest. Otkrivene su stotine masovnih grobnica.

Najveća masovna grobnica jugoslavenskog komunizma pronađena je 1999. godine prilikom izgradnje autoceste u Teznom, predgrađu Maribora. Samo u nekadašnjem tenkovskom jarku na dužini od 70 metara pokopano je gotovo 1.200 ljudi. Pretpostavka je da se u masovnim grobnicama nedaleko od drugog najvećeg slovenskog grada nalaze ostaci gotovo 15.000 žrtava. Većinom su to bili Hrvati.

Budući da je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zabranjeno čak i spominjati partizanske zločine, a kamoli javno ih obilježavati, Bleiburg, gdje je tragedija i započela, već je pedesetih godina prošlog stoljeća postao mjestom obilježavanja, gdje su se okupljali emigranti. No, to obilježavanje zločina je od početka bilo problematično. „Bleiburški počasni odred", službeno osnovan 1953. godine, koji je organizirao komemoracije i pripadajuća bogoslužja, sačinjavali su većinom bivši ustaški borci koji su i sami sudjelovali u zločinima fašističkog režima u Hrvatskoj. 

Instrumentalizacija od strane ekstremnih desničara

Do danas je to problem s obilježavanjem pokolja: sve žrtve Bleiburga bile su bespomoćne - ali to ni izbliza ne znači da su sve bile nevine. Svi su pretrpjeli okrutnu nepravdu, jer su i prema tada važećim zakonima trebali bili tretirani kao ratni zarobljenici. Činjenica da su mnogi bespomoćno ubijeni i sami prije ubijali bespomoćne, ne opravdava njihovo ubijanje, ali spada u povijesni kontekst. A taj se kontekst uglavnom ignorirao na komemoracijama u Bleiburgu. Mrtvi su označavani kao nedužni „mučenici pali za hrvatsku stvar",kao primjerni borci otpora protiv komunizma. Njihova povijest je ispričana kao da je počela tek 1945. godine. A na rubu tih obilježavanja su prodavane majice s portretima hrvatskog fašističkog vođe Ante Pavelića i slične desničarske ekstremističke memorabilije.

Doduše bilo je nepošteno i netočno komemoracije na jugu Koruške zbog toga kompletno nazivati 'najvećim fašističkim skupom u Europi', kao što su to činili neki mediji. To nije pravedno prema mnogim obiteljima koje su se zaista ovdje okupljale kako bi se sjetile svojih ubijenih rođaka ili predaka. No treba reći da je instrumentalizacije od strane desnih ekstremista itekako bilo, što je pomoglo onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje ne Bleiburg i ostale zločine koje su počinili Titovi partizani.

Ekstremno desničarsko obilježje okupljanja u Bleiburgu je naime dovelo do toga da je nadležna biskupija Koruške odbila blagosloviti komemoraciju 2019. godine. Misa kod Bleiburga se politički instrumentalizira i dio je „političko-nacionalnog rituala" koji služi selektivnoj interpretaciji povijesti, navodi se. Taj skup šteti ugledu Crkve, te bi čak mogao navesti na pomisao da se biskupija „ne distancira na odgovarajući način od fašističkih ideja", stoji u obrazloženju.

Zaštita blještavog lika Tita

U Hrvatskoj su se ljevičari radovali toj crkvenoj kritici „fašističkog okupljanja". Hrvatska biskupska konferencija je, pak, katoličkoj braći uKoruškoj predbacila „nepoštovanje naspram žrtava". A Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu je tvrdnju da se u Bleiburgu slavi fašizam ocijenilo je kao „nečuvenu optužbu".

U Hrvatskoj mnogi, kada je u pitanju rasprava o Bleiburgu, stoje jedni nasuprot drugima u oštroj nepomirljivosti. Postavlja se pitanje kako da se ova mala zemlja odnosi prema najvećem pokolju koji je počinjen u Europi nakon njemačke kapitulacije.

Desnoekstremističko falsificiranje povijesti je pritom samo jedan od problema. I reakcije lijevog spektra otvaraju pitanja. Protive li se oni obilježavanju Bleiburga uistinu samo zato što je u prošlosti to često bilo popraćeno desničarskim izokretanjima i banaliziranjem povijesti? Ili u stvari načelno ne žele nikakvo sjećanje na „lijeve" zločine jugoslavenskih partizana? Žele li spriječiti da se blještavi lik partizanskog heroja Tita zaprlja krvlju prolivenom u njegovo ime? Žele li uspomene na zločine iz prvih dana Titove vladavine zadržati izvan europske kulture sjećanja? Znači li to: Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?

„Bleiburg nije bio mjesto sjećanja na žrtve"

Hrvatski književnik i kolumnist Miljenko Jergović, čiji je politički stav teško svesti na jedan nazivnik, ali koji svakako nije desničar, u razgovoru o toj temi razlikuje događaje iz 1945. godine i sjećanja na njih. Ono što se dogodilo u Bleiburgu i u Jugoslaviji u svibnju i lipnju 1945. naziva „masovnim zločinom" i „strašnom osvetom" partizana. „Ali što se obilježava na samom Bleiburškom polju?", pita on, i odmah odgovara: od 1950-ih i 1960-ih tamo su, uz ljubaznu toleranciju austrijskih vlasti, desničarski ekstremisti obilježavali fašistički ustaški režim. Organizatorima komemoracija nikada nisu bile važne povijesne činjenice. „Nikada ih nije zanimala istina o Bleiburgu, niti kolone koje su se s Bleiburškog polja vraćale u Jugoslaviju. Nisu ih zanimale žrtve, njihov broj, niti mjesta i okolnosti njihova stradanja." Umjesto toga, bavili su se prikazivanjem diktatora Pavelića i njegovih ustaša kao dobrih, a Tita i partizana kao zlih: „Ni prije ni poslije 1990. Bleiburg nije bio mjesto sjećanja na žrtve." 

Istodobno, najpoznatiji hrvatski književnik osuđuje pokušaje relativiziranja zločina. Bivši hrvatski predsjednik i bivši jugoslavenski socijalist Stjepan Mesić rekao je 2008. rečenicu o slučaju Bleiburg koja je i danas kontroverzna: „Niti jedna žrtva u koncentracijskom logoru Jasenovac nije bila odgovorna za žrtve u Bleiburgu, ali su mnoge žrtve iz Bleiburga bile odgovorne za žrtve u Jasenovcu." Nikad mu se nije sviđala ta rečenica, kaže Jergović. „Na malo suptilniji način, on opravdava jedan zločin drugim. Ne razumijem zašto bi se to tako trebalo raditi."

Bleiburg kao pitanje svjetonazora

Martina Grahek Ravančić, povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, napisala je knjigu o krvoproliću u Bleiburgu koja je izazvala veliku pažnju u Hrvatskoj. Istina je, kaže ona, da je u koloni izbjeglica prema Austriji, a zatim i u koloni zarobljenika na povratku u Jugoslaviju bilo mnogo onih koji su sudjelovali u zločinima ustaške diktature. Ozbiljni povjesničari u Hrvatskoj u to nisu nikada dvojili. Međutim, čak i prema tadašnjem zakonu, zatvorenici su imali pravo na suđenje. Umjesto toga došlo je do masovnih strijeljanja. „Možda nije bilo realno očekivati ​​da će svi biti izvedeni pred lice pravde, i jasno je da na kraju svakog rata dolazi i do osveta – ali vremenski okvir, broj žrtava i programsko provođenje likvidacija u nekoliko faza sugeriraju da se nije radilo samo o osveti."

I doista, mnoštvo je dokaza da „Bleiburg" nije bio izolirani čin spontane osvete partizana, kako se to kasnije pokušavalo ublaženo prikazati. Dapače, sve ukazuje na sustavnu akciju masovnog istrebljenja ljudi od strane pobjedničkih partizana nad svojim zarobljenim protivnicima, naređenu odozgo.

No, činjenična rasprava o tome u Hrvatskoj je još uvijek teška. „Ni ekstremna desnica niti ekstremna ljevica ne doprinose rješavanju ovog problema. Ni jedne ni druge ne zanima što se dogodilo u svibnju 1945. godine, a svojim ponašanjem ne pokazuju ljudsko poštovanje prema žrtvama”, kaže Grahek Ravančić. Mnogima je „Bleiburg” samo politički prostor za obranu svjetonazora: „Oni su čvrsto uvjereni da samo oni imaju monopol na istinu i da je samo njihov stav ispravan”.

Raspravu komplicira činjenica da počinitelji zločina u Bleiburgu nikada nisu odgovarali za svoja djela. Nije bilo Nürnberga za zločine komunizma. Prema riječima Martine Grahek Ravančić, neki od počinitelja ipak su mogli biti optuženi. Poznato je koje su vojne postrojbe sudjelovale u zločinima, a poznat je i zapovjedni lanac. Ipak, nitko od počinitelja nikada nije morao strahovati od zatvora ili makar sudskog postupka. Bleiburg ostaje otvorena rana. Suočavanje s najvećim ratnim zločinom u Europi nakon 8. svibnja 1945. do danas dijeli hrvatsko društvo.

Autor: Michael Martens

* tekst pod naslovom: „Kein Gedenken, nirgends?" (Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?) izvorno je objavljen 27. svibnja 2023. u njemačkom dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung. Michael Martens je njemački novinar i publicist, odličan poznavatelj povijesti i aktualnih političkih zbivanja na zapadnom Balkanu. Napisao je nekoliko opširnih radova vezanih uz povijest jugoistočne Europe, između ostalog i biografiju Ive Andrića.

 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu