Borba za jedinstvenu njemačku izbjegličku politiku

Kampovi na grčkim otocima pucaju po svim šavovima. Kamp Moria na Lezbosu primjerice je planiran za skoro 3000 izbjeglica, ali prema posljednjim podacima tamo u strašnim uvjetima živi između 14 000 i 17 000 ljudi. Neprestano dolazi do nasilja između pripadnika različitih nacija i do svađe sa lokalnim stanovništvom.

Migranti zapravo žele na europsko kopno. Doduše grčka vlada je od početka godine tamo prebacila oko 14 000 migranata. No iz Turske stalno dolaze novi. Osim toga od početka pandemije, turska vlada više ne prima migrante koji nisu dobili azil u Grčkoj natrag,  što je zapravo regulirano sporazumom EU i Turske iz 2016. godine.

"Krik očajnih"

Premijer njemačke savezne zemlje Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet je prilikom posjete brojnim kampovima sam stvorio sliku o tamošnjem stanju i opisao je kao “krik očajnih”. Njegova posjeta je u jednom trenutku na kratko morala biti prekinuta iz sigurnosnih razloga kada su ljudi pomislili da je on premijer Njemačke i počeli se nadati da će on “osloboditi” kampove. Mislili su da će ih on prebaciti u Njemačku.

“Europa mora preuzeti ovaj zadatak”, rekao je Laschet. No on ne želi čekati na zajednički europski odgovor. Njemačka pokrajina Sjeverna Rajna-Vestfalija je ponudila da primi više stotina posebno ugroženih ljudi iz grčkih kampova. Pri tome se misli na dio programa prijema, koordiniranog na saveznom nivou u suradnji sa zemljama EU. Ministar za integraciju ove njemačke savezne zemlje, Joachim Stamp iz FDP-a kaže da postoje “ogromni pravni i organizacijski problemi”. 

Nadležnost saveznog nivoa

Prijem izbjeglica u vlastitoj režiji su ponudile dvije savezne zemlje - Berlin i Tiringija. Iako je riječ samo o nekoliko stotina ljudi, savezne zemlje su ušle u žestoku svađu sa saveznim ministrom unutarnjih poslova Horst Seehoferom (CSU).

Žestina sukoba bi mogla biti povezana i sa stranačkom politikom: U Berlinu kao i u Tiringiji vladaju ljevičarske koalicije, u Berlinu koalicija predvođena SPD-om, u Tiringiji Lijevom strankom. Obje su u otvorenom klinču sa tvrdolinijašem Seehoferom, koji je jednom migraciju nazvao “majkom svih problema”. 

Seehofer je planove ove dvije pokrajine zaustavio i to obrazložio time da u ovim pitanjima nadležnost ima savezni nivo i da je cilj pronaći europsko rješenje.

“Ni jedna zemlja ne može sama prevladati migraciju”, rekao je Seehofer. “Utoliko važnije je da po pitanju europske azilantske politike konačno vidno napredujemo. Na dobrom smo putu, i ja nisam spreman to sada ugroziti”, rekao je on. Također je dodao da ne stoji na raspolaganju za “nacionalne jednostrane akcije”.

Pri tome mu zbog unutarnjemačkog sukoba čak i za “nacionalne jednostrane akcije” nedostaju preduvjeti. Seehofer je napisao pismo Berlinskom senatu i u njemu prije svega naveo dva razloga zašto on toj njemačkoj saveznoj zemlji sprečava vlastiti program prijema izbjeglica.

Postoji nejednaki tretman

S jedne strane Seehofer želi standardizirati pravne osnove o prijemu izbjeglica u cijeloj Njemačkoj. U prošlosti su kako u programima na saveznom nivou tako i na nivou saveznih zemalja postojale pravne smjernice koje su djelomice bile različite za iste grupe osoba.

U oktobru 2015. godine, na vrhuncu dolaska migranata, istraživači njemačke Fondacije za intergaciju i migraciju su kritizirali ovakve razlike. Trajanje prava na boravak, pravo na spajanje porodice ili pristup zdravstvenom sistemu se ponekad razlikuju. Opći rezultat istraživanja je bio da su ljudi koji su dolazili preko programa saveznih zemalja imali lošiji tretman nego oni za koje je bio odgovoran savezni nivo.

Prema Seehoferovim stavovima isto prijeti da se dogodi sada ponovo: program saveznog nivoa  na osnovu kojeg su prije svega bolesna djeca sa svojom obitelji mogla sa grčkih otoka biti prebačena u Njemačku, je već započeo i Seehofer želi spriječiti paralelne inicijative.

Ono što vlade saveznih zemalja ne razumiju jest to da im je Seehofer njihove ranije programe odobrio. Pri tome je primjerice bilo riječi o Jezidima iz Iraka ili dodatnim kontigentima za Sirijce. Razlika u odnosu na kampove na grčkim otocima je da ljudi nisu dolazili preko jedne zemlje članice EU, već direktno iz njihovih domovina, najčešće u suradnji sa UNHCR-om. 

Europska izbjeglička politika

A Seehoferov drugi argument je sljedeći: On strahuje da će europska azilantska politika biti narušena ako njemačke savezne zemlje budu vodile izbjegličku politiku mimo europskih azilantskih pravila i da čak ni Njemačka nema jedinstvene standarde.

Njemačka savezna vlada je sebi u okviru svog predsjedavanja EU postavila cilj da reformira azilantsku politiku EU i da je standardizira. 

Otpori protiv toga su međutim ogromni. Prvo bi bile pogođene zemlje Sredozemlja poput Italije, Grčke i Malte koje su za fiksni sistem raspodjele migranata na sve zemlje EU. To pak odbija niz zemalja prije svih na istoku EU, i to “u svakoj formi”, kako je to u pismu u julu upućenom EU naglasilo sedam zemalja članica. Čak i najmanji kompromis s njima, Seehoferu se čini mogućim samo ako vlada mir, drugim riječima: ako nema novih inicijativa o prijemu izbjeglica iz njemačkih saveznih zemalja.

Seehofer je međutim suočen sa jasnim protivljenjem ljevičarskih stranaka i crkve.

Gradonačelnik Berlina, SPD-ovac Michael Mueller, smatra Seehoferovo odbijanje skandaloznim. Šefica Kluba poslanika Zelenih u Bundestagu Katrin Goering-Eckardt zahtijeva od ministra da ne koči više spremnost saveznih zemalja na pružanje pomoći, a buni se i članica Lijeve stranke, Heike Haensel.

Heinrich Bedford-Strohm, predsjedavajući Evangeličke crkve u Njemačkoj, se također više puta ljutito izjasnio o tome da općine i savezne zemlje koje žele primiti izbjeglice bivaju blokirane od strane saveznog ministra.

Ipak čisto pravno gledano, Seehofer ima moć da provede jedinstvenu politiku Njemačke prema izbjeglicama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android