Dvije sudbine iz Kabula

Kad god se zapuca u blizini, Farhad počne lagati. Uzme u naručje svog trogodišnjeg sina i kaže mu da netko u blizini slavi vjenčanje. Rafali u čast bračnog para. I to je afganistanska tradicija. "Moj sin još ne razumije što se upravo događa u njegovoj zemlji. Jednostavno se boji glasnog praska." Farhad kaže da djetetu ne može objasniti što se događa u Kabulu nakon što su vlast ponovno preuzeli talibani.

Farhad se ustvari ne zove tako. Njegovo pravo ime je poznato DW-u, s njim smo u kontaktu već godinama. Svaki dan nam preko chata na Facebooku piše kako se osjeća.

On je jedan od više od 1000 Afganistanaca koji su po navodima Saveznog ministarstva unutarnjih poslova od kraja 2016. iz Njemačke vraćeni u njihovu domovinu. Farhad je bio maloljetan kada je pobjegao iz Afganistana. U Njemačku je došao sam, otac i majka su mu mrtvi. U Njemačkoj nije bio kažnjavan. A njemački MUP je upravo tim argumentom u prošlosti često opravdavao protjerivanje nekih ljudi. Njegov zahtjev za azilom je odbijen, i to usprkos očajnim pokušajima njegovih njemačkih prijatelja da mu pomognu ostati u Saveznoj Republici.

Sporna protjerivanja

Baš kao i Farhad, svake godine tisuće i tisuće Afganistanaca bezuspješno pokušavaju dobiti dozvolu boravka u Njemačkoj. Između siječnja i srpnja ove godine njemačke su vlasti donijele odluku u oko 7000 zahtjeva za dodjelom azila. U 60 posto slučajeva su zahtjevi afganistanskih podnositelja bili odbijeni – i to usprkos činjenici da se sigurnosna situacija u toj zemlji pogoršavala.

Tek 11. kolovoza, dakle samo četiri dana prije nego što su talibani preuzeli kontrolu nad Kabulom, njemački MUP je obustavio program spornog protjerivanja tražitelja azila iz Njemačke u Afganistan.

Unatoč oštrim kritikama, između ostalog i od strane organizacija za zaštitu ljudskih prava, njemačka vlada je dugo vremena branila svoju politiku prema Afganistanu, odnosno procjenu da je ta zemlja dovoljno sigurna da se u nju može vraćati ljude koji nemaju pravo na zaštitu u Njemačkoj. U ovom trenutku u Njemačkoj se nalazi oko 30.000 Afganistanaca koji nisu dobili azil i trebali bi biti vraćeni u tu zemlju.

Na radaru talibana…

Ono što Farhad piše riječi su ogorčenog čovjeka. Kaže da je već ranije imao osjećaj da ga je Njemačka ostavila na cjedilu. Sad opet ima isti osjećaj. Netko poput njega, čovjek koji je već jednom bio protjeran iz Njemačke, nije imao nikakve šanse da se nađe na nekom letu kojim su Nijemci evakuirali ljude iz Kabula. I sad je očajan. „Kad talibani saznaju da sam živio u Njemačkoj, oni će me ubiti”, uvjeren je Farhad.

Afganistanci koji su, poput Farhada, bili u Njemačkoj i koji su se morali vratiti u svoju zemlju, nalaze se doista u većoj opasnosti nakon što su talibani preuzeli vlast, to nam potvrđuje i Abdul Ghafoor:

"Susreo sam mnoge povratnike, ljude koji imaju vidljive tetovaže na vratu ili na rukama. Za talibane je to apsolutni No-Go.”Neki od tih ljudi više se ne mole, dodaje Ghafoor. Ljudi koji su godinama živjeli na Zapadu, u očima talibana predstavljaju prijetnju već zbog same činjenice da su doživjeli to iskustvo i da su promijenili svoj stil života", objašnjava naš sugovornik.

Ghafoor priča na temelju vlastitog iskustva. I on je pobjegao u Europu, a onda su ga 2013. Norvežani protjerali natrag zu Afganistan. Nakon povratka je utemeljio jednu nevladinu organizaciju kako bi pomogao i drugim povratnicima. Njegova organizacije se zove "Afghanistan Migrants Advice and Support Organization", skraćeno AMASO. Priča nam da povratnicima nije bilo lako u Afganistanu, da ih se u poslovnom svijetu izoliralo, a često čak i u njegovim obiteljima. Bili su doslovno stigmatizirani, neovisno o činjenici da nisu svi povratnici prekršili zakone u Njemačkoj:

"U stanovništvu vlada mišljenje da su te osobe napravile nešto pogrešno i da su zbog toga bili protjerani.”

Sigurnost u Hamburgu

Ghafoor je postao poznat zahvaljujući svom angažmanu oko izbjeglica povratnika, i to poznat ne samo u Kabulu. Ali zbog toga je porasla i opasnost u kojoj se našao. Već odavno njegova obitelj i prijatelji govorili su mu kako ponovno treba napustiti Afganistan.

„Primao sam često prijetnje. Ali znao sam se s tim nositi", govori on. Dugo vremena je odbijao ideju da napusti zemlju. Ali kad su talibani umarširali u Kabul, više nije vidio drugu mogućnost nego pobjeći. Na brzinu je u svom uredu uništio dokumente na kojima su bila imena i adrese povratnika.

Nije htio da talibani saznaju koga je on sve savjetovao proteklih godina. „Imao sam nekoliko vrlo osjetljivih slučajeva, među njima i ljudi koji su konvertirali na kršćanstvo, ili ateiste. Nisam htio ugroziti nijedan ljudski život”, priča on. 

Ali i njegov život se našao u akutnoj opasnosti, uvjeren je Ghafoor: "Nemam nikakvih iluzija oko toga da bi me oni poštedjeli.”

Abdul Ghafoor je već nekoliko dana na sigurnom. Nalazi se u Hamburgu, gradu udaljenom skoro 7000 kilometara od Kabula. Zahvaljujući činjenici da je bio tako poznat i eksponiran, njegovo ime se brzo našlo na popisu putnika koje su Nijemci evakuirali iz Kabula. Upravo je on bio jedan od samo sedam osoba koje su 17 kolovoza evakuirane prvim letom Bundeswehra iz Kabula. Sjedio je u gotovo praznom avionu, emocije su ga savladale: „Plakao sam tijekom leta”, priča on za DW preko telefona.

Strah na ulici

I dok je Ghafoor izvan opasnosti, Farhad i dalje živi u svojoj noćnoj mori – koja nije nikakva fikcija, nego njegova realnost. Otkako su talibani preuzeli vlast, njegova supruga se nije usudila izaći na ulicu. Samo on napušta kuću kako bi obavio svakodnevnu kupovinu. Njegovi njemački prijatelji do sada su mu svaki mjesec slali nešto novca, preko Western Uniona. Sad ima još oko 20 eura. Svaki izlazak na ulicu povezan je sa strahom, kaže. Skoro sve je zatvoreno, osim trgovina s prehrambenim namirnicama. Puno manje ljudi je vani, gotovo da uopće ne viđa djecu, žene, a ako su vani, onda samo u pratnji svojih muževa, kaže Farhad: „I posvuda naoružane osobe."

Talibanski borci ga često zaustavljaju i pitaju: „Tko si ti, kamo ideš? Čime se baviš? Jesi li ikada radio za policiju ili za strance?” Uvijek ista pitanja. I Farhad onda kaže da ide u kupovinu hrane. I ne kaže im svoje pravo ime.

„Moraš lagati kako bi spasio vlastiti život.” Do sada ga talibani nisu pitali da im pokaže i svoje dokumente.

U nekoliko navrata je Farhad poveo i sina. Dijete je plakalo, kaže, htjelo je izaći iz kuće, na svježi zrak. Tamo gdje se nalaze talibani. A da sina ne bi plašio, i Farhad je dječaku rekao da su bradati muškarci nešto poput nove policije u gradu. Još jedna laž. Ali s lažima će sigurno morati živjeti još neko vrijeme. Farhad naime ne vjeruje da će on i njegova obitelj u skoroj budućnosti uspjeti pobjeći iz Kabula.

Brige oko kolega

Otkako je stigao u Njemačku, Ghafoor je u akciji bez pauze. Svakodnevno iz domovine prima poruke i pozive u pomoć. Preko društvenih mreža pokušava organizirati pomoć. U kontaktu je sa svojim suradnicima koji su još uvijek u Kabulu. Brine se oko njih. „Još uvijek nisam mogao ništa učiniti da im pomognem.”

Želi li ostati u Njemačkoj ili Europi? Abdul Ghafoor za sada ne zna odgovor na to pitanje. Kaže da mu treba najprije mało vremena da preradi ono što je sve doživio. „Još uvijek ne mogu shvatiti što se sve dogodilo i kojom brzinom. Trenutno još imam osjećaj kao da sam izgubljen.”

Surađivala: Nina Werkhäuser

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu