Erdoganov put od reformatora do radikala
21. juni 2018
Turskog predsjednika kritičari nazivaju hladnim autokratom. On važi za vođu koji svoju vlast vrlo planirano širi i učvršćuje, koji svoje političke protivnike psuje kao teroriste i baca u zatvor. Ali kada je Erdogan 2003. postao novi predsjednik vlade, on je imao sasvim drugačiji image. On je tada važio za reformatora i uzdanicu. Odmah nakon izbora on je počeo s približavanjem Turske ka Europskoj uniji. S tim ciljem pred očima on je započeo borbu protiv korupcije, ukinuo je smrtnu kaznu, jačao je građanska prava i manjinska prava Kurda te je modernizirao privredu. U jednom intervjuu za njemački tjedni magazin "Der Spiegel" bilo je vidljivo kako odlučno Erdogan slijedi svoj cilj uvođenja Turske u EU:
"Jedini pregovarački cilj koji smo mi spremni prihvatiti je punopravno članstvo. Turska je na putu da postane članicom EU – i s tog puta više nije moguće skrenuti." (listopad 2004., Spiegel)
Ali to njegovo oduševljenje nije baš svima bilo uvjerljivo. Već tada su kritičari u Zapadnoj Europi govorili kako je on zapravo samo "vuk u janjećoj koži". On je naime već tada svoje reforme koristio i za ograničavanje moći sekularne elite u zemlji. Da li je to njegovo pozitivno držanje naspram EU-a od početka bio sam vješt manevar? Nije li Erdogan već tada u stvari slijedio neku islamističku politiku? U najmanju ruku jedna izjava još iz vremena kada je bio gradonačelnik Istanbula ukazuje u tom smjeru:
"Demokracija je samo vlak na koji mi uskačemo kako bi došli do cilja. Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti, kupole su naši šljemovi, a vjernici su naši vojnici." (1997, Hürriyet)
Zbog te izjave je Erdogan 1999. bio osuđen na deset mjeseci zatvora. Nakon izlaska on je djelovao kao da je progledao i preobrazio se u proeuropskog reformatora. Prije svih su Njemačka i tadašnji socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder podržavali Erdogana i njegovu proeuropsku politiku. Schröderova nasljednica Angela Merkel je imala drugačiji koncept: ona je zastupala za Tursku status tzv. privilegiranog partnerstva. Istovremeno se od 2005. pregovori EU i Turske o članstvu sve više otežu – prije svega zbog otpora Njemačke i Francuske. Time se međutim sve više otežu i reforme u Turskoj.
Posljedica: Erdogan se sve više okreće susjednim državama i sve više promovira "neo-osmansku" političku agendu – sve do danas. Kulturnim korijenima nekadašnjeg Osmanskog carstva se ponovo posvećuje veća pažnja, a državni teritorij iz carskih vremena se definira kao turska interesna zona i zona utjecaja. Istovremeno se međutim žele održati dobri odnosi sa zapadom i Europom. U jednom intervjuu njemačkom listu Hannoveraner Allgemeinen Zeitung, Erdogan sebe definira kao posrednika između različitih kultura:
"Naš strateški cilj je politika "Nula problema sa susjedima", i zbog toga smo mi preuzeli predvodničku ulogu u procesu regionalne integracije." (2011, HAZ)
Tokom arapskog proljeća otvorila se mogućnost u Siriji, Tunisu i Egiptu tu politiku "nula problema sa susjedima" sprovesti u praksu. Turska vlada je stala na stranu studenata i otvoreno propagirala turski model koji omogućuje spajanje demokracije i islama. No ta je politika ostala bezuspješna, ona nije iznijela neke nove saveze za Ankaru. Erdogan je potom zaoštrio svoju retoriku i sve se više počeo koncentrirati na cilj jedne što jače nacionalne države koja se odvaja od drugih:
"Oni koji izvana dolaze u svijet islama vole naftu, zlato i dijamante, oni vole jeftinu radnu snagu, i vole neslaganje i svađu. Vjerujte mi, nas oni ne vole. Oni izgledaju kao prijatelji, ali oni nas žele vidjeti mrtve." (listopad 2014., Hürriyet)
I u Njemačkoj Erdoganov nacionalizam postaje sve vidljivijim. Jakim i žestokim izjavama i nastupima on već godinama pokušava Turke u Njemačkoj pridobiti za svoju politiku:
"Nazivaju vas gastarbajterima, strancima, njemačkim Turcima. Ali svejedno kako vas nazivaju: vi ste moji državljani, vi ste moji ljudi." (veljača 2011., Spiegel)
Erdogan ne propušta gotovo niti jednu priliku za napad na navodne neprijatelje Turske. Posebno žestoko se posvađao sa njemačkom vladom. Više njemačkih državljana je zu različite izlike uhićeno. A onda su tu i različiti verbalni ispadi u pravcu Berlina. Za vrijeme predizborne borbe za predsjedničke izbore prije godinu dana nekoliko njemačkih općina je zabranilo održavanje predizbornih skupova. Erdogan je bio izvan sebe:
"Mi više ne želimo gledati taj nacistički svijet. Njihova fašistička djela. Mi smo mislili da je to vrijeme prošlo, ali očito nije." (ožujak 2017., Deutsche Welle)
Ukoliko Erdogan pobijedi i na sadašnjim izborima, on bi mogao uz pomoć prezidijalnog ustava nastaviti sa razgradnjom demokracije i pravne države u Turskoj – i na taj se način još više udaljiti od EU. Europsku uniju je on već ranije nazvao navodnim "kršćanskim klubom". U jednom intervjuu za BBC njegova uvrijeđenost je postala sasvim očita:
"Nakon što sam postao predsjednikom vlade, na samitima EU se govorilo: U Turskoj se odvija tiha revolucija. Danas nas više na te skupove ni ne pozivaju." (lipanj 2017., BBC)
No Erdogan je poznat i po svojoj pragmatičnosti. Tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj, to se kod njega često mijenja, ovisno o situaciji u svijetu. Zbog toga stručnjaci smatraju kako je moguće da Erdogan u pravcu Europljana ponovo počne odašiljati pomirljive tonove. Na kraju krajeva bi u slučaju pobjede njegova moć bila toliko čvrsta, da on više ne bi morao toliko koristiti nacionalizam i populizam. To bi onda bila nova velika promjena na političkom putu Recepa Tayyipa Erdogana.