Genocid metkom: Ukrajina okreće glavu od svoje prošlosti

Ispred Saborne crkve Svete Sofije u srcu Kijeva, grupe turista neumorno fotografišu 13 zlatnih kupola ovog jedinstvenog spomenika, pod zaštitom UNESCO-a, koji ove ove godine slavi 1000 godina postojanja. Simbol sjaja i ljepote ukrajinske kulture i civilizacije. No nedaleko odavde postoji mjesto zvano Babin Jar. Turisti, pa čak i brojni Ukrajinci o tom mjestu ne znaju ništa, a ono predstavlja crnu stranu ukrajinske historije.

U Babinom Jaru je prije 70 godina, samo 10 dana nakon prodora fašističke Njemačke u grad, streljano i bačeno u jame preko 100.000 Jevreja, i oko 50.000 komunista, partizana, Roma…

"Moj stric je stradao u Babinom Jaru, ali ja ne znam kako se to desilo. Bio je rat. Svi su moji stradali, moja baka, moja majka, svi su mrtvi. Ostali smo samo ja i moja sestra",  priča Perez, jedan od rijetkih potomaka ukrajinskih Jevreja, jer preživjelih je bilo veoma malo.

Masakr je počeo 29. Septembra 1941. Jevrejima je rečeno da ponesu ono najosnovnije, nešto odjeće, novac i nakit, i da se okupe na Babinom Jaru odakle će biti dalje deportovani. Mirno u koloni, njih 35.000 civila, među kojima je bio veliki broj žena i djece, dobrovoljno su krenuli iz naselja Podol, gdje su nekoć živjeli isključivo Jevreji. Niko nije sumnjao da se može desiti nešto tako strašno. Uz pomoć ukrajinske milicije, jedinice njemačke vojske pobile su tog prvog dana svih 35.000 duša. Babin Jar, mjesto je u prirodi poznato po brojnim jarcima i jamama, koje su bile duboke i do 30 metara. Nakon streljanja, žrtve su padale u jame, koje su se tako postepeno punile i zatrpavale.

Ova tužna epizoda jevrejskog stradanja u Kievu, nastavljena je svakodnevno godinama. Pretpostavlja se da je samo u Babinom Jaru ubijeno oko 100.000 Jevreja, no nemoguće je utvrditi tačan broj. Pred ulazak Crvene vojske u Ukrajinu, želeći prikriti zločin, Nijemci su danima otkopavali jame te na desetinama ogromnih lomača palili posmrtne ostatke. Potok koji prolazi kroz taj kraj bio je, kažu seljani, danima crn od pepela…

Tradicija šutnje

Sovjetska vojska je oslobodila Kijev 1943. godine, no za Jevreje to nije bio kraj agonije. Mnogi su nestali u vihoru staljinističkog antisemitizma, i nastavljeno je uništavanje tragova Holokausta. Ne želeći se sjećati, režim je naredio da se sve jame Babinog Jara zatrpaju, da im se više ne zna trag. To je i učinjeno, jame su punjene otpadom iz obližnjih ciglana koji se miješao s vodom, sve dok se Babin Jar nije odlučio "osvetiti" šezdesetih godina prošlog vijeka. Pod pritiskom ovog rastvora, jarak u koji je bačen najveći broj žrtava se rastvorio i sve ono čime se jarak punio, izlilo se na obližnje naselje. Broj žrtava ovog incidenta nije poznat, u medijima se o ovome šutilo. Ali od tada, više se niko nikad nije usudio dirati u Babin Jar… Iz ovog perioda ostao je samo spomenik, podignut u čast sovjetskih žrtava tokom rata. Ni riječi o Jevrejima…

Trebalo je čekati nezavisnost Ukrajine, 1991. godinu, da bi Babin Jar, na inicijativu jevrejske zajednice, napokon odao počast i Jevrejima, novim spomenikom. No, rijetko koji slučajni prolaznik zna šta on doista i predstavlja. Babin Jar i danas ostaje nepoznat širokim masama, sovjetsko naslijeđe šutnje, preraslo je u tradiciju.

Na sljedećoj stranici: Sinagoga srušena radi Evropskog prvenstva u fudbalu

Sinagoga srušena radi Evropskog prvenstva u fudbalu

Indiferentnost Ukrajine prema svojoj jevrejskoj historiji, ogleda se u mnogim primjerima. U školskim udžbenicima, skoro da se i ne spominje genocid nad Jevrejima. Mediji se ne interesuju za ovu tematiku.

Posljednji skandal po pitanju jevrejske prošlosti prepričavan je po svim stranim medijima, ali ne i u Ukrajini. Naime, gradske vlasti Lviva, nekadašnjeg Lemberga, upravo su buldožderima demolirale najstariju sinagogu, Golden Rose, mada je ona bila pod zaštitom UNESCO-a. Tu će iduće godine biti sagrađen hotel, namjenjen turistima za predstojeći EURO 2012. Ovo je bila jedna od posljednjih sinagoga Lviva, nacisti su ih srušili ukupno 42.

Preostali Jevreji u ovom gradu, gdje je ubijeno tokom Holokausta 420.000 Jevreja od čega 100.000 djece, pokušavaju spasiti ostatke svoje prošlosti. No tamo gdje su nekad bili grobovi najvećih rabina historije, sada se nalaze kina, diskoteke, parkinzi… Gradski vodiči, na primjer, ne spominju jevrejsku prošlost Lviva. Ukrajina, kao da želi izbrisati svaki trag jevrejskog prisustva.

Babin Jar, važan simbol

Najveća masovna grobnica Jevreja Ukrajine, Babin Jar, ni 70 godina kasnije, nema svoj memorijalni centar ili muzej posvećen Holokaustu. Ukrajinska Jevrejska zajednica, uz pomoć bogatih jevrejskih donatora, prikupila je odavno finansijska sredstva za gradnju centra, zemljište je također odavno kupljeno, ali bez građevinske dozvole, projekat je godinama bio na čekanju.

"Zar nije čudno da jedan Njujork, Berlin ili Tel Aviv imaju memorijalni cetar, a da Ukrajina gdje je ubijeno million Jevreja, nema? Mi smo tražili od vlade dozvolu za gradnju memorijalnog centra prije 6 godina. Tek sada nam je to odobreno", objašnjava David Milman, jedan od ključnih ljudi jevrejske zajednice Kijeva čije se prostorije nalaze u sinagogi Brodski, jednoj od dvije preostale sinagoge u tom gradu.

Danas, 3. oktobra, na dan komemoracije za žrtve Babinog Jara koja je pomjerena zbog Jevrejske nove godine, biće dakle položen kamen temeljac budućeg memorijalnog centra.

"Holokaust je dio naše istorije"

“Holokaust je od krucijalne važnosti za historiju Ukrajine. To nije neka virtuelna historija, o kojoj ne znamo mnogo. To je historija svakog sela, svakog grada u Ukrajini. Bilo gdje, ako priupitate stare ljude, sjećaju li se genocida nad Jevrejima, naići ćete na svjedoke stradanja", ističe Andrej Portanov, poznati ukrajinski historičar, jedan od organizatora dvodnevne konferencije o Babinom Jaru, koja će se održati u Kijevu sljedećeg oktobra.

Svjedoka stradanja Jevreja je doista mnogo, o čemu svjedoči i izložba ‘Šoa metkom’, koja se, nakon što je obišla svijet, napokon i po prvi put prikazuje i u Ukrajini. Ova izložba, rezultat je temeljitog i upornog rada francuskog katoličkog svećenika Patrika Duboa (Patrick Dubois) i njegovog udruženja ‘Jahad-in-Unum’ na istraživanju holokausta u Ukrajini. Za nekoliko godina, otac Patrik je tako, zahvaljujući svjedočenjima seljana, lokalizirao nekih sto nepoznatih masovnih grobnica i prikupio preko 2.000 priča o stradanjima Jevreja.

Na žalost, izložba, koju finansiraju strane i jevrejske fondacije, ne bilježi veliku posjetu, niti medijsko pokriće. Kao i obično, sve što je vezano za tematiku holokausta, domen je rezervisan za strance i Jevreje.

Država mora biti aktivnija

"Ubijeđen sam da ukrajinska država može i treba igrati aktivniju ulogu po pitanju jevrejske prošlosti. Ne samo po pitanju memorijala, nego i po pitanju komunikacije sa jevrejskom zajednicom, nastavnim programom o genocidu nad Jevrejima, organiziranjem kulturnih događanja, festivala jevrejske kulture, kaže Andrej Portanov i dodaje: "Lako može napraviti mnogo efikasniji dijalog između ukrajinske države i jevrejskih organizacija. Ali na žalost, naša vlada nema ideja. Kad bi im neko objasnio kako i zašto je to važno, ne sumnjam da bi to bilo i učinjeno."

Portanov smatra da sličan problem postoji i sa ukrajinskim Tatarima sa Krima, te zajednicom Poljaka i Nijemaca. Vlast ima loš odnos prema manjinama. “Pitanje Holokausta, aktuelno je pitanje jer kada govorimo o prošlosti, mi ustvari govorimo o budućnosti i o tome težimo li pluralnom, tolerantnom, otvorenom, evropskom društvu”, ističe Portanov.

Ne radi se dakle o anti-semitizmu, već o pukom neznanju :

"Do 1991, bilo je nezamislivo spomenuti Holokaust… Ljudi u Ukrajini jednostavno ne znaju ništa o tome. Potrebno je nastaviti naučni rad i istraživanja o Holokaustu, i educirati", ističe on.

Zaboravljeni Jidišland

Malo ljudi se uistinu sjeća da je Ukrajina nekada bila poznata kao Jidišland, Istočni Jeruzalem. Prije Drugog svjetskog rata, ovdje je živjelo oko milion Jevreja. Ukrajina je kolijevka hadizma, jednog od najvažnijih jevrejskih religioznih pokreta, koji broji milione sljedbenika. 

Danas Kijev broji nekih 60.000 Jevreja, od čega ih je samo 3000 aktivno u sinagogi. Godine ateizma i staljinizma, ostavile su duboke posljedice na ovu zajednicu.

"Po prirodi, Jevreji su jako religiozni. Ali sovjetski sistem je bio luđački sistem. Staljinov režim je bio veoma strog prema Jevrejima. Ko se izjašnjavao kao Jevrej, imao je otežan pristup univerzitetu, kvalitetnom obrazovanju, dobroj karijeri. Mnogi komunistički lideri su bili Jevreji, Lav Trocki, Zinojev itd. Staljin ih je sve pogubio », kaže Perez. Ovaj pedesetogodišnjak je po prvi put ušao u sinagogu prije samo dvije godine. "Siguran sam da je Jevreja u Kievu čak i mnogo više, no mnogi ni ne znaju da su Jevreji. Naši roditelji su ubijali u nama sve što je jevrejsko, da bi nas zaštitili", kaže on.

Medju vjernicima koji su u sinagogi još od ranih jutarnjih sati, lako je razaznati domaće i strane Jevreje. Mnogi bogati Jevreji iz inostranstva i zemlje, doniraju novac kako bi oživjeli zajednicu. U sinagogi je tako moguće pojesti topli košer obrok, za malo novaca, moguće je i konsultovati ljekara, i to ne samo po pitanju obrezivanja.

No, uprkos tome, buđenje jevrejstva će potrajati još neko vrijeme. Strah je još prisutan - kod mnogih.

Autorica: Zehra Dreca-Sikias, Kijev

Odg. ur.: Azer Slanjankić