Hrvatski miris smeća

Samo nekoliko kilometara od aktraktivne splitske Rive, omiljenog cilja brojnih turista, nalazi se ovaj deponij smeća, jedino legalno odlagalište otpada u Splitsko-Dalmatinskoj županiji. Svake godine u njemu završi oko 130 tisuća tona otpada - i tako već gotovo 60 godina. Kako je u međuvremenu prepunjen, a bolje alternative za njega još nema, morao je biti saniran. U 5 do 12, kažu odgovorni.

Sanacija odlagališta smeća pored Splita je započela u studenom 2017. razgrtanjem i prebacivanjem starog otpada. To je dovelo do oslobađanja neugodnih mirisa čiji intenzitet ovisi o smjeru iz kojega vjetar puše. Ponekad je, rekli su nam Splićani, smrad toliko jak da ih tjera na povraćanje. Službeno sanacija Karepovca ne predstavlja opasnost za zdravlje građana. Mnogi, međutim, u to sumnjaju.

Veliki problem su ilegalni deponiji smeća kojih u Hrvatskoj ima oko 5.000. Najveće je Ježdovečka šuma pored Zagreba gdje se već godinama sustavno ilegalno baca smeće. Gradske vlasti su na prosvjede ekoloških aktivista svojedobno postavile nadzorne kamere, ali one nisu zaustavile izgrednike niti riješile ovaj problem.

Marišćina je prvi od ukupno 10 planiranih Centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj i jedini koji je počeo s radom. Ali taj pogon za obradu smeća u Primorsko-goranskoj županiji od prvoga dana pa sve do danas na udaru je kritika i građana i ekoloških aktivista zbog brojnih nedostataka i grešaka, a i same činjenice da je izgrađen na kraškom tlu.

I Piškornica bi trebala postati jedan od centara za gospodarenje otpadom, no za sada je samo obično odlagalište s ogromnom količinom smeća, na glasu i kao "leglo korupcije". Trebala bi "gutati" otpad Koprivničko-križevačke i tri susjedne županije, ali navodno se u nju dovozi smeće odasvud. Ekološki aktivisti tvrde da zbog neadekvatnog deponiranja smeća izbijaju požari i da zagađuju podzemne vode.

Ovakvi prizori se mogu naći po svim krajevima Hrvatske. Za njih nisu krivi ni zakoni ni korumpirani političari niti loša infrastruktura. Za njih su krivi sami građani koji bez pardona ostavljaju svoje smeće tamo gdje ne bi smjeli niti trebali.

Prema jednoj studiji iz 2017. o čijim rezultatima je pisao njemački Die Zeit, hrvatski građani proizvode najmanje plastike po glavi stanovnika. No, početkom ove zime je južnu obalu Hrvatske i otoke zapljusnuo val smeća. U dubrovačkom Institutu za more i priobalje tvrde da 80 posto plastičnog otpada koji je preplavio dubrovačke plaže (na fotografiji) potječe iz Albanije.

Ljeti je dubrovačka plaža Banje puna kupača. Početkom prosinca je izgledala ovako: puna plastičnih boca i drugog naplavljenog otpada. Ništa novo, samo u većim količinama, reći ćete. Ali na Banjama je osvanula ipak jedna neuobičajena naplavina - protubrodska sidrena mina od 800 kilograma!

Kaže se da si kad uroniš prst u more, povezan s cijelim svijetom. Na žalost, i sa smećem cijeloga svijeta. Ali smeće u hrvatsko more ne dolazi samo iz inozemstva. U Turističkoj zajednici Vele Luke su nam ogorčeno rekli da prije svakog ljeta s morskog dna u gradskoj luci izvuku tri kamiona smeća koje u more bacaju uglavnom oni koji od mora žive - ribari.

Hrvatska trenutno reciklira oko 20 posto smeća, a prema odredbama EU-a do 2020. godine bi trebala reciklirati čak 50 posto. Prvi korak prema recikliranju je odvajanje otpada. A ono je u Hrvatskoj još u povojima. Za to su potrebni ekološki osviješteni građani, ali i infrastuktura - šareni kontejneri kojih će biti dovoljno, koji će se redovito prazniti i čiji će sadržaj biti propisno obrađivan.

Iako se za Hrvate ne može reći da su europski prvaci u odvajanju smeća, na nacionalnoj razini ima onih koji zaslužuju pohvale i priznanja. Krk, Prelog, Čakovec, Crkivenica, Novi Vinodolski slove kao uzorni primjeri za dobru praksu odvajanja i uklanjanja otpada. Veliki problem su, rekli su nam u Zelenoj akciji veći gradovi, a najveći Zagreb i Split.