Stranci odaju počast žrtvama u Srebrenici

Anastasija i Džoš su studenti  Univerziteta u Oksfordu. Anastasija je Ruskinja i studira ekonomiju menadžmenta dok  je Džoš student političke ekonomije. Susreli smo ih u koloni Marša mira koja iz Žepe ide ka Srebrenici. Džoš je stidljiv pa Anastasija priča za oboje:

„Zajedno studiramo i došli smo u Hrasnicu, malo mjesto kod Sarajeva da kao volnteri, kroz igru, tamošnju djecu podučavamo engleskom jeziku. Odlučili smo da i ovdje dođemo kako bi na ovaj način dali podršku miru u Bosni i Hercegovini. Takođe želimo upoznati nove ljude, saznati i naučiti nešto više o istoriji ove lijepe zemlje kao i o samoj Srebrenici, baš ovdje na licu mjesta jer dosadašnje informacije koje imamo su samo na osnovu medijskih izvještaja".

U Srebrenici susrećemo i delegaciju iz Iraka i Holandije. Dion van den Berg je predstavnik holandske mirovne organizacije  PAX koja je duže vremena prisutna u Srebrenici naročito pomažući u aktivnostima Memorijalnog centra Potočari. Za DW on kaže:

„Došli smo sa našim partnerima iz sjevernog Iraka. To su predstavnici zajednice Jezidi nad kojima je prije nekoliko godina učinjen zločin koji su UN okarakterisale kao genocid. Pozvali smo ih da sa nama prisustvuju komemoraciji u Potočarima kako bi vidjeli sve to i stekli iskustva koja će im sigurno biti od velike koristi. Već smo imali susrete sa članicama udruženja preživjelih Srebrenčana. Nadam se da smo im dobro objasnili koliko je komplikovana ovdašnja politička dinamika što će im sigurno biti korisno da vide“.

Gosti iz Iraka

Basma Haji i Husam Abdallah su  gosti iz Iraka. Njihov narod, Jezidi čine većinsko stanovništvo u graničnom području  Iraka i Sirije, pored planine Sindžar. Tokom ratnih sukoba u Iraku 2014.godine, vojne snage takozvane Islamske države su nad Jezidima u području Sindžara izvršile genocid.

Husam Abdallah kaže: "U svakom području gdje su vođeni ratovi postoje vrlo osjetljive teme ne samo u vrijeme neposredno poslije konflikta već i mnogo godina kasnije, kao što je to ovdje u Bosni i Hercegovini. Prvi naši utisci koje smo ovdje stekli su da je situacija u Srebrenici i 22 godine nakon genocida još uvijek vrlo komplikovana kao i kod nas naravno, gdje je to bilo ne tako davno.

"Mi smo došli sa najboljom namjerom da pokažemo našu solidarnost sa žrtvama Srebrenice i da od njih naučimo kako  lakše podnositi bol. Sem toga što smo došli da nešto naučimo mi se nadamo da ćemo tako privućii i veću pažnju i solidarnost međunarodne zajednice za naš slučaj. Iako su prošle tri godine od genocida i ubijanja Jezida, iračka Vlada ali i međunarodna zajednica još uvijek nam ne ukazuju dovoljno pažnje niti imaju namjeru da istraže šta se desilo pa da se krene u otkrivanje masovnih grobnica kao i otkrivanje i kažnjavanje zločinaca”.

Njegova koleginica Basma Haji je rekla i ovo: " Imala sam priliku da se juče susretnem sa majkama iz organizacije "Žene Srebrenice”. U njihovim očima sam vidjela i prepoznala istu tugu i bol, koje u svojim očima nose i  članovi naših familija koji su izgubili svoje najmilije. Nadam se da su i one prepoznale našu solidarnost sa njima. Ono što je jako slično kod žena iz Srebrenice i žena Jezidkinja, koje su preživjele stradanja, je to što pokazuju veliku snagu i želju da prevladaju bol koji nose i što se bore za bolju budućnost”.

Saosjećaj za druge

I Čehinja Marketa, koju u Srebrenici  gdje živi posljednje tri godine, zovu Maja je i ove godine pješačila 100 kilometara u koloni Marša mira iz Nezuka do Potočara. "Jako je fascinantno biti dio kolone, koja spaja hiljade različitih ljudi sa različitim motivacijama u zajedničku ideju poštovanja ljudskih prava i mira. Prvi put sam učestovala 2012 godine i ovo iskustvo je skroz promjenilo moj pogled na svijet a kasnije i na moj čitav život. Čovjek može da uči o prošlosti i ratnim događajima ali dok ne izađe iz biblioteke  i makar proba da hoda kroz ove šume, ne može ni shvatiti koje stradanje su prošli na hiljade dječaka i muškaraca", kaže Maja.

"Naše sadašnje iskustvo je ipak skroz drugačije od onih koja imaju oni što su se borili za goli život u toku rata. Mi koji danas hodamo ovim stazama smo u bukvalno luksuznoj situaciji. Za razliku od njih obezbjeđena nam je hrana, ljekarska pomoć i sigurnost. Trebamo toga biti  svjesni i da nikada ne možemo u potpunosti razumijeti stradanja ljudi koji su se borili za život. Čitav marš je jako naporan, ali ovaj fizički bol jača čovjeka i  pomaže naći empatiju i saosjećaj  za druge ljude. U tome nalazim veliku nadu da ipak ima smisla da se skupa borimo za neku bolju budućnost, bez obzirna na političku situaciju u sadašnjom svijetu”.

Marija je iz Užica u Srbiji u Srebrenicu je došla drugim povodom. "Pored svih ratnih dešavanja, znam da u Srebrenici postoji  i Banja Guber koju je moja sestra posjetila prije 30 godina. Doktori su joj tada rekli da će umrijeti jer nije imala dovoljno željeza u krvi, ali poslije mjesec dana tokom kojih je pila Guber vodu na savjet ljekara, kući se vratila zdrava i vesela. I dan danas je zdravlje služi. Nažalost, sad sam saznala da banja više ne radi a ljekovita voda teče u potok. Nikako ne mogu to da shvatim”, kaže Marija. Dodaje da zna dosta o zločinima koji su se dešavali u Srebrenici tokom rata. Ističe da treba poštovati nevine žrtve ma kako se one zvale i ma kojem narodu pripadale.