I muslimani u vojsci Austrougarske monarhije

„Austrougarska monarhija je bila etnički dosta raznovrsna i nehomogena, i uprava je imala iskustva sa raznolikošću, ali su muslimani u okviru Monarhije ipak bili nešto posebno. Najprije zbog toga što se o muslimanima nije mnogo znalo. U nekim izvještajima iz doba okupacije pronašla sam da oficiri pišu o muslimanskim sveštenicima, oni dakle o svemu tome nisu imali pojma”, objašnjava tako Valeria Heuberger, povijesničarka sa Austrijske akademije znanosti u Beču, sa odjela za studije sociološke antropologije.

Tako je, smatra ona, zanimljiva i vrijedna analize činjenica, da su muslimani nakon okupacije jako brzo prihvatili novu vlast, te da su, zajedno sa bosanskohercegovačkim pravoslavcima i katolicima, za kratko vrijeme postali najpouzdanije trupe te vojske. Što je u povijesti osvajanja i ratovanja, kaže Heuberger, prilično jedinstven slučaj.

Prikupljanje informacija

No kako je ovako brza integracija bila moguća? S obzirom na činjenicu da su muslimani za habsburšku upravu bili jedna velika nepoznanica, zvanični Beč najprije se potrudio da prikupi što više infomacija o muslimanskim običajima. Pri tome su mu od pomoći bila iskustva Londona i Pariza, koji su već imali muslimane u vlastitim trupama. Istovremeno se austrougarska uprava pokušavala na sve moguće načine obratiti stanovništvu u BiH, pri čemu se uvijek naglašavalo kako muslimani u BiH ne treba da strepe od velikih promjena. “Tako se i oficir Philipovic, koji je bio zadužen za okupaciju Sarajeva, stanovništvu obratio javnim proglasom u kojem se kaže da će svi, pa tako i muslimani, i dalje imati sva vjerska prava, da će se paziti na njihove običaje, da se ništa neće nasilno mijenjati, te da u Austrougarskom carstvu već živi mnogo različitih naroda i da svi oni i dalje pričaju svoj maternji jezik”, objašnjava Valeria Heuberger.

Ovakav pristup rezultirao je činjenicom da većina muslimanskog stanovništva nakon okupacije BiH od strane Austrougarske nije napustila zemlju. “Što je takođe bilo nešto potpuno novo, jer su muslimani nakon okupacije drugih dijelova Osmanskog carstva od strane drugih velesila, bivali ili protjerani ili pobijeni, ili su dobrovoljno napuštali prostor koji više nije bio pod upravom Istanbula”, objašnjava Heuberger.

Regrutacija novi izazov

No svega nekoliko godina nakon okupacije, Austrougarska se u BiH našla pred novim izazovom, kada je 1882. godine počela regrutacija stanovništva BiH u monarhijske trupe. Stanovništvo se plašilo službe pod novim vladarima, a posebno su bili zabrinuti muslimani, pojašnjava i Christoph Neumayer, jedan od autora knjige `Kajzerovi Bošnjaci`, opširne monografije o bosanskohercegovačkim trupama u sastavu Austrougarske monarhije. “Oni su se plašili da će u vojci morati jesti svinjetinu, da će morati slaviti nemuslimanske praznike, i generalno su se plašili kršćanskog misioniranja, koje bi ih udaljilo od njihove vjere”, kaže Neumayer.

No Austrougarska je i u ovom slučaju djelovala preventivno, te još prije regrutacije najavila ustupke prema bosanskohercegovačkim muslimanima. Konkretno je to značilo da su oni mogli biti slobodni za vrijeme vjerskih praznika, da su im bile obezbjeđene prostorije u kojima su mogli obavljati molitve i da im je bilo dozvoljeno da sami sebi pripremaju jelo. “Muslimani su imali čak i poseban pribor za jelo, a osim toga angažirani su i vojni imami, koji su se takođe o njima brinuli”, dodaje Neumayer.

Ovakav pristup austrijske uprave omogućio je etabliranje pouzdanih jedinica, kakvima su se Bosanci i Hercegovci u redovima Austrougarske monarhije kasnije i pokazali.

Prepoznatljiva uniforma

No daleko od toga da su svi Bosanci i Hercegovci u vojsci Austrougarske monarhije bili muslimani. Dapače, oni su činili svega nešto više od 30% bosanskohercegovačkih vojnika. Prema navodima iz Austrijskog vojnog arhiva, 31. januara 1913. godine bosanskohercegovačke trupe brojale su 39.956 ljudi. Od toga su 15.907 bili pravoslavci, 12.555 muslimani, 10.132 rimokatolici i 1.077 grko-katolici.

“Muslimani nisu bili u većini, ali su svi vojnici imali uniformu koja je djelovala dosta orijentalno, što je bilo dosta upečatljivo, pa se često mislilo da su svi oni muslimani. Najprije su bili neobični fes i široke hlače nalik čakširama, ali u to vrijeme to nije bila odjeća specifična samo za muslimane, već za cjelokupno stanovništvo. U svakom slučaju, to je bilo nešto po čemu su se bosanskohercegovačke trupe prepoznavale”, kaže Heuberger. A to je bilo i ono po čemu je i protivnik na frontu prepoznavao Bosance i Hercegovce i od čega je zazirao. Često je tako i nakon povlačenje bh. jedinica sa fronta, na liniji ostajao samo mujezin koji bi se redovno oglašavao, kako bi protivnik mislio da su trupe još uvijek tu.

Bez međusobnih nesuglasica

Sami vojnici, iako su bili različitih konfesija, međusobno su se dobro slagali, navodi historičarka Valeria Heuberger. Nacionalna strujanja u Srbiji i Hrvatskoj u to vrijeme još nisu bila tako jaka, pa tako nisu imala ni utjecaja na pravoslavce i katolike u bosanskohercegovačkim trupama. Osim toga, vojnici o tome nisu mnogo ni razmišljali, njima je bilo mnogo važnije da funkcionišu na ratištu, te da se obostrano pomažu, kako bi preživjeli. “Tada se različitostima jednostavno nije pridavalo toliko važnosti kao danas”, kaže Heuberger.

Korak ka Evropi

No kako god je austrougarskoj upravi bio važan korektan pristup prema muslimanskim vojnicima, tako joj je bio važan i pristup prema muslimanskom stanovništvu u samoj BiH. Za njihov duhovni i religijski život bio je nadležan Istanbul, tako je Beč već neposredno nakon okupacije počeo raditi na planovima za instaliranje određenog religijskog autoriteta u samoj BiH. Za vrijeme austrougarske uprave u BiH instaliran je tako i prvi bosanskohercegovački reis-ul-ulema, izgrađena je šerijatska škola koju su pohađali budući vojni imami, a islam je zakonom iz 1912. godine postao i priznata državna religija. Retrospektivno se tako, pišu autori monografije 'Kajzerovi Bošnjaci’ može reći da je dolaskom Austrougarske u BiH za muslimane ove zemlje počeo i proces njihovog odvajanja od Istanbula i približavanja Evropi.