Islam na Balkanu

Norbert Mapes Nidik u tekstu koji je objavio portal Dojčland funka piše o tome kako na Balkanu trenutno ima manje sukoba između hrišćana i muslimana, nego između samih muslimana. (…)

"No, šta danas znači biti musliman sve je manje jasno. Na Balkanu danas, u njegovim takozvanim islamskim dijelovima, postoji islam koji se praktikuje kao jednostavna narodna vjera, slično kao i na Zapadu kada je riječ o hrišćanima, samo na velikim porodičnim skupovima, ali i averzija prema svemu što je islamsko i što ima veze s religijom, averzija prema strogoj askezi, propovijedi i takođe mračnoj vjerskoj mržnji – i sve to jedno pored drugog."

Autor u tekstu citira Arminu Omeriku, ekspertkinju za islam i profesorku na Univerzitetu u Frankfurtu koja kaže kako je riječ o ‚regionu koji je već decenijama označen velikom političkom nestabilnošću, regionu koji je i socijalno i privredno na neki način u trajnoj krizi‘, a kao primjer navodi Bosnu i Hercegovinu u kojoj je stopa nezaposlenosti mladih najviša u svijetu. „Islam je u BiH postao tema tek mnogo nakon rata, a kao bezbjednosni rizik tek sa početkom rata u Siriji. ‚Primjera radi između 2012. i 2016. 1.000 osoba sa Zapadnog Balkana otišlo je u Siriju i Irak – kao borci ili logistička podrška. To u prvom redu pogađa Bosnu i Hercegovinu, ali i Kosovo, Albaniju i Makedoniju. Neki su tamo ubijeni, neki su se vratili, ali mnogi su tamo ostali. A to uključuje i cijele porodice, dakle ne samo borce nego i žene i djecu‘, kaže Omerika.

Ovaj ratni turizam je zaustavljen otkako se radikalni džihadisti pomnije nadgledaju i zadržavaju na granicama. Ali, izazov radikalnog islamizma time nije okončan. Na Balkanu je manje sukoba između hrišćana i muslimana nego između samih muslimana. ‚Od 90-ih godina su se zaista prenijeli sukobi između regionalnih sila Bliskog istoka. To su prvo bili Iran i Saudijska Arabija i zemlje Persijskog zaliva, a posljednjih godina i Tusrka. Ovi konflikti su tako generisani i u druge regione, ali su transportovani i ovdje (na Balkan prim.red.), i može se reći da je ovdje prenijeta jedna vrsta ideološkog rata‘, kaže Armina Omerika.

Tako je na primjer za Arape iz zemalja Persijskog zaliva Sarajevo omiljena destinacija. A Iranaca, koji su ovdje odmah nakon rata otvorili ambasadu i na prominentnom mjestu u gradu Iranski kulturni centar, skoro da uopšte više nema.

Dok predsjedik Turske, Redžep Tajip Erdogan nije vidljiv, ali se njegovo prisustvo osjeća; zbog zajedničke pripadnosti tzv. henevijskoj pravnoj školi islama, istorijskih, kulturoloških i rođačkih veza kako sa Bosnom i Hercegovinom, tako i sa prostorima na kojima žive Albanci.

No, da se ipak naznači jasna granica: prije svega je Bosna bila najčešće ta zemlja, koja je na Zapadu rado viđena kao zemlja sa evropskim islamom – mirnim, liberalnim, otvorenim", piše Dojčland funk.

No, da li će mirno i liberalno da protekne utakmica u Kelnu između istoimenog kluba domaćina i beogradske Crvene Zvezde, je još jedna od tema koja zaokuplja njemačke medije.

Političari štite vođe huligana

„Vodeni topovi su spremni" – naslov je članka u listu Nojes dojčland: „Policija se nada da će spriječiti nerede tako što je angažovala 2.300 policajaca, dok Keln planira da na stadionu angažuje 700 redara. Smatra se da će oko polovine od 5.000 navijača Crvene zvezde doputovati bez karata za utakmicu, a 500 njih se smatra rizičnim. I među onim navijačima Kelna koji su skloni nasilju na djelu je „široka mobilizacija", kako je to saopštila kelnska policija koja govori o „velikom potencijalu za izbijanje nasilja" i da „jedna kap može da prelije čašu".

„Nasilje fudbalskih navijača u Srbiji od 90-ih godina ima dugu i tužnu tradiciju. Još u vrijeme preminulog autokrate Slobodana Miloševića, zainteresovani političari i gospodari rata su instrumentalizovali fudbalske nasilnike: iz redova huligana Crvene zvezde, ratni zločinac (kasnije ubijen) Željko „Arkan" Ražnjatović regrutovao je pripadnike svoje ozloglašene paravojske".

„Huligani sa fudbalske scene su i 2004. godine reagovali na antisrpske nerede na Kosovu paljenjem beogradske džamije. Navijači su, vjerovatno uz blagoslov tajnih službi i tadašnje vlade, pred očima policije koja ih u tome nije sprečavala, iz protesta zbog nezavisnosti Kosova palili strane ambasade", piše Nojes Dojčland.

Rajnland-pfalc onlajn citira pismo kelnske policije upućeno navijačima: „Kao policija, mi ne pravimo razlike prema boji klubova, već samo između mirnih i nasilju sklonih navijača. Policija će odlučno i doslijedno postupiti protiv svakoga ko koristi jednu fudbalsku utakmicu da bi širio strah i nasilje – bilo u blizini stadiona ili drugdje u gradu".

„Policijske mjere opreza su osnovane. Prilikom posljednjeg susreta dva tima prije gotovo 28 godina bilo je sukoba i nereda. U decembru 1989, Keln je pobijedio Crvenu zvezdu u revanš-utakmici osmine finala Kupa UEFA i poslije poraza od 0:2 u Beogradu izbacio srpski klub iz daljeg takmičenja – uslijedile su bjesomučne tuče između navijačkih grupa, jurnjave i potjere na stadionu i van njega."

A kelnski list Kelner štat ancajger piše: „Zvonko Milojević se sa pomiješanim osjećanjima prisjeća gostovanja u Kelnu. Imao je 17 godina kada je kao golman u uzvratnoj utakmici osmine finala Kupa UEFA debitovao u dresu Crvene zvezde. „Tu tugu, tu tragediju, nikada neću zaboraviti", kaže – tada je 0:3 pred sam kraj utakmice favoritu iz bivše Jugoslavije osujetio san o finalu."

„Vođe (srpskih) huliganskih grupa su najčešće poznate policiji i često povezane sa narko-mafijom, ali nikada nisu osuđivane na duge zatvorske kazne. Političari i visoki državni službenici kao njihovi zaštitnici sjede u upravama velikih klubova i zaustavljaju akcije pravosuđa: broj rano obustavljenih krivičnih postupaka je mnogo veći od broja presuda".