Istočna Evropa: Upitni demokratski principi

Evropska unija pokreće krivični postupak protiv Poljske. U Rumuniji protestuju desetine hiljada građana protiv urušavanja pravne države. Bez obzira je li riječ o Budimpešti, Bukureštu ili Varšavi: Uprkos svim protestima, tamošnje vlade pokušavaju uspostaviti kontrolu nad sudstvom i time spriječili pravilnu podjelu državne vlasti. Čini se da su, skoro tri decenije nakon pada Željezene zavjese, demokratski principi na istoku u opasnosti.

Koliko je vladavina prava u tim bivšim socijalističkim državama ugrožena?

Bilo da je u Poljskoj, Mađarskoj ili sada u Rumuniji, to je djelimice realiziran pokušaj vlada da pravosuđe stave pod svoju direktnu kontrolu, što pak ugrožava njegovu nezavisnost - i time ugrožava podjelu državne vlasti na zakonodavnu sudsku i upravnu, te ugrožava balans moći u državi.

Cilj svega toga je stvaranje pravosudnog sistema po mjeri vlasti. U Rumuniji vlada želi više uticaja na Državno tužilaštvo i to kako bi se spriječila istraga o korupciji. U Poljskoj bi pak Ministarstvo pravde trebalo imati mogućnost da smijeni predsjednika suda. U Mađarskoj su prava Ustavnog suda ozbiljno ograničena od usvajanja novog Ustava 2011. godine. Istovremeno je spuštanje starosne granice za penzionisanje sudija i tužilaca omogućilo da se zamijene nepoželjni državni službenici.

Koje poteškoće prijete opoziciji i nezavisnim nadzornim organima?

"Pobjednik uzima sve" - ili drugim riječima: većina može da se ponaša onako kako joj se prohtije, to je logika je mnogih vlastodržaca. Tako će nadležna kontrolna tijela kao što su ombudsmeni, službenici za zaštitu podataka ili vijeća za medije biti negirani ili će ih zamijeniti poslušnim kadrovima. Opoziciji će, ako se ukaže potreba, biti uskraćeno pravo pristupa medijima pod kontrolom države - ili će odbijati formiranje istražnih komisija.

Šta se događa sa medijskom, kao i slobodom mišljenja i izražavanja?

Stanje po tom pitanju je loše. Bilo da se radi o zemljama koje čekaju na prijem u EU, poput Crne Gore i Srbije, ili članicama, kao što su Bugarska, Poljska i Mađarska: Želje vladajućih struktura odavno su prevazišle tek kontrolu državnih televizijskih stanica ili državnih novinskih agencija. Povlačenjem državnih reklamnih naloga će svakako dovesti do toga da oslabe pojedini mediji, a dodjelom licenci i preuzimanjem medija od strane državnih investitora se i dotadašnji opozicioni mediji mogu dovesti u istu ravan. Nepodobni karikaturisti se uklanjaju sa naslovnica, kvalitetni časopisi se povlače iz ponude na kioscima, kritički nastrojeni reporteri sa ekrana i  nepodobni emiteri iz etera. 

Šta je sa zaštitom manjina?

Izbjeglice, ali i nacionalne manjine trenutno se suočavaju sa teškim vremenima u državama istočne i jugoistočne Evrope. Mađarska vlada redovno pokreće ciljane kampanje protiv nepoželjnih migranata i to s ciljem očuvanja vlastitog rejtinga.

Romi, kao najveća manjina u cijelom regionu, najviše su izloženi otvorenoj diskriminaciji. Posljedice ratova u Jugoslaviji najviše osjećaju pripadnici manjina u državama nastalim raspadom Jugoslavije: Tako se Albanci ili Bošnjaci u Srbiji žale upravo na neprijateljsko okruženje, jednako kao i Srbi u Hrvatskoj ili na Kosovu. Nasuprot tome, zbog svoje izuzetno agresivne privrženosti svojim sunarodnicima u dijaspori, Mađarska je redovno u klinču sa susjednim zemljama: Rumunijom i Slovačkom.

Da li je taj trend u bivšim socijalističkim zemljama izuzetak u Evropi?

I jeste i nije. "Svi imaju svoje divljake", kontatuje hrvatska spisateljica Dubravka Ugrešić. Ustvari, širom Evrope imamo uspon populističkih stranaka - i one sve više i više prodiru u vladu, kao što je slučaj u Austriji.

Međutim, istinske specifičnosti istočnih zemalja su veoma jake vladajuće partije i veoma slabe državne institucije. Najčešće se poslovi i rukovodeće pozicije isključivo dodijeljuju stranačkim kolegama, a ne na temelju stečenih kvalifikacija. Privrženost temeljnim demokratskim vrijednostima kod nekih vlastodržaca su tek deklarativne. Neke čak karakterišu boljševičke težnje za apsolutističkom vladavinom.

Koja je motivacija post-socijalističkih lidera?

Ta slika nije svugdje ista. Međutim, bilo da je riječ o bivšim desničarskim disidentima, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, ili postkomunističkih nasljednika bivšeg rumunskog autokrate Nikolaja Čauševskua, čini se da nezajažljiva želja za apsolutnom vlašću moći - makar i nesvjesno - podstiče politička socijalizacija u jednodopartijskoj državi. Čak i milostivi satelitski pogled ka velikom bratu u Kremlju je kod nekih  lidera, koji mutiraju u euroskeptike, ponovo postao popularan.

Kako reaguje EU?

Brisel na kontinuirano kršenje principa EU od strane Budimpešte i Varšave reaguje kao neki uvrijeđeni, zabrinuti i preopterećeni veliki učitelj: ogorčena bespomoćna upozorenja paralelna su sa višegodišnjim kaznenim postupkom. Najveću kaznu koja sada prijeti Poljskoj, u obliku gubitka prava glasa u EU, Brisel teško može provesti. S jedne strane, dvije problematične članice EU mogu biti sigurne u njihovu međusobnu pomoć veta. S druge strane, Orban se i dalje oslanja na podršku konzervativnih partnerskih stranaka iz Evropske narodne partije.

Svako ko se jednom nađe u EU, malo čega se treba bojati, logičan je zaključak u Varšavi i Budimpešti. Donekle snažno, ali ne i dosljedno, nastupa EU u njihovoj čekaonici. Čini se da politička razmatranja o tome, kako ograničiti uticaj Moskve, oblikuje oportunističke odnose EU sa zemljama kandidatima, a ne polemike o evropskim vrijednostima.

Kako reaguju stanovnici tih zemalja?

Naklonost ka jakom pojedincu i prilično autoritarno shvatanje politike i dalje su čvrsto ukorijenjeni na istoku i jugoistoku Evrope. Mogući pokretač društvenih promjena - urbana inteligencija i mladi obrazovani kadrovi - oslabljen je emigracijom. Čini se da se broj mladih Bugara, Hrvata i Mađara koji svoju poslovnu sreću okušavaju na Zapadu svakodnevno raste, a ne da se smanjuje.

Postoji li nada za preokret ovog razvoja događaja?

Demokratski duh promjena iz 1989. godine u centralnoj i istočnoj Evropi je posve iščeznuo, iako Poljska ili Slovačka danas imaju stopu razvoja koja se i nije činila mogućom u vrijeme njihovog pristupanja EU 2004. godine. Mučno natezanje oko planiranog „pripitomljavanja" rumunskog pravosuđa i masovne demonstracije početkom godine takođe ukazuju na to da mnogi Rumuni više ne žele da se vrate jake partije i korupcija tokom devedesetih i dvijehiljaditih godina.