Jahjaga: "Ne kriviti preživjele, već silovatelje"

Atifete Jahjaga je bila predsjednica Republike Kosovo od 2011. do 2016. godine, bila je prva žena na čelu države. Nakon što je diplomirala prava na Univerzitetu u Prištini, specijalizovala je krivično pravo. Nakon završetka rata na Kosovu 1999. godine, obavljala je različite funkcije u novoosnovanoj Kosovskoj policiji i 2009. godine imenovana je za zamjenika direktora tih snaga. Tokom svog mandata na mjestu predsjednice, politički nezavisna Jahjaga borila se za veća prava i ravnopravnost žena i djevojčica na Kosovu. Preko „Jahjaga fondacije", koja je osnovana 2018. godine, ona se, između ostalog, angažuje za žrtve seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu, kao i za međuetnički dijalog u regionu Zapadnog Balkana.

DW: Predsjednice Jahjaga, postoje procjene da je oko 20.000 žena silovano tokom rata na Kosovu. Vi ste tokom svog mandata bili direktno uključeni u podizanje svijesti o tom pitanju. Kako su prikupljeni ti dokazi i koliko su te brojke tačne?

Atifete Jahjaga: Kada govorimo o seksualnom nasilju tokom rata na Kosovu, ono je bilo i ostaje otvorena rana i tabu tema za našu državu i građane.

Za 25 godina od završetka rata, aktivno sam radila na toj temi, posebno tokom svog mandata kao predsjednica Kosova, poslije toga kao bivša predsjednica, a sada preko „Jahjaga fondacije".

Statistika na koju se pozivamo zasniva se na metodologiji koja se koristi ne samo na Kosovu, već i u Bosni, Ruandi i Mjanmaru. To je specifična formula za procenu brojeva. Imamo i slučajeve, koje su prijavile međunarodne organizacije u vrijeme kada su ta nedjela počinjena.

Procenat je veoma visok, sa brojem od oko 20.000 žena. Ali to nisu bile samo žene; silovano je i oko 1.000 muškaraca.

Ima slučajeva da su žrtve same prijavljivale silovanje organizacijama koje su dočekivale izbeglice onda kada su stizale u izbjegličke kampove u susjednim zemljama.

Imamo statistiku Međunarodnog crvenog krsta i mnogih drugih organizacija. Tu je zatim broj abortusa, koji su se desili u izbjegličkim kampovima, kao i izvještaji nakon oslobođenja Kosova.

Postoje različiti načini da se dođe do približnog broja od 20.000. Do danas nismo imali kompletan izveštaj ni jedne organizacije o tačnom broju.

Samo tokom mog angažovanja na tom pitanju, srela sam se s preko 8.000 žena i muškaraca, koji su tokom rata silovani. Najveći problem je što veliki broj žena i muškaraca još uvijek nije preduzeo korak da o tome otvoreno razgovara sa svojom porodicom ili bilo kim drugim.

DW: Kažete da problemu ratnog seksualnog nasilja u kosovskom društvu nije posvećeno dovoljno pažnje. Čini se da je to još uvek tabu tema u kosovskim porodicama. Zašto je to tako?

Jahjaga: To je kombinacija mnogo faktora.

Prvo, to dijelom ima veze s patrijarhalnim mentalitetom našeg društva. Kada sam 2011. godine počela javno da govorim o ovoj temi — zalažući se da se institucije uključe i pozabave tim pitanjem, a što nije bila ustavna odgovornost predsjednika, već moralna obaveza — naišla sam na razne reakcije, od jedne krajnosti, do druge.

Neki su rekli da Kosovo i tamošnji ljudi nisu spremni da razgovaraju o toj temi. Jesu priznali da se to događalo, ali su insistirali da se to poglavlje zatvori. Moj odgovor je tada bio: „Kako možete da zatvorite poglavlje koje nikada nije ni otvoreno?"

Velika nepravda je učinjena i neposredno nakon rata, kada smo preuzeli sve te institucionalne i društvene obaveze prema svakoj ratnoj kategoriji, ali smo marginalizovali preživjele seksualnog nasilja, upirući prstom u njih i ne shvatajući da su njihova tijela pretvorena u bojno polje. Dok smo otvarali grobove nestalih i podizali spomenike nebrojenim mučenicima, nikada nismo shvatili bol i posljedice s kojima se suočavaju preživjele žrtve seksualnog nasilja.

U to vrijeme je bilo pokušaja da nas obeshrabre, tvrdilo se da kosovsko društvo nije spremno da razgovara o tom pitanju. Međutim, nakon što su se moja kancelarija i moj tima aktivirali, i uz značajne napore civilnog društva, bila sam primorana da odgovorim tadašnjim političkim elitama i da kažem da je narod uvek bio spreman da se suoči s tom temom – jednostavno, nedostajalo je odgovarajuće vođstvo, koje bi se otvoreno pozabavilo nezacijeljenim ranama našeg društva.

Krajnosti su bile veoma stvarne. S jedne strane, neki članovi porodica lično su dovodili preživjele u organizacije i govorili: „Morate da pomognete našim članovima porodice". S druge, postojala je ona bolna krajnost u kojoj su žene i djevojke bile prinuđene da svoju tajnu čuvaju za sebe i u okviru svojih porodica zbog zaštite „morala".

Ali, sramota nikada nije bila njihova. To je sramota onih, koji su činili te zločine. Ne treba kriviti preživjele, već počinioce, koji su silovanje koristili kao oružje rata protiv građana Kosova.

DW: Šta su pravosudne institucije učinile da podignu optužnice protiv počinilaca? Mnoge nevladine organizacije u kontinuitetu dižu glas i navode da država nije uradila ništa po tom pitanju. Bili ste predsjednica u jednom mandatu. Koliko je ta zabrinutost validna?

Jahjaga: Do sada smo, ako se ne varam, imali samo devet ili deset slučajeva, to su optužnice koje su sačinili tužilaštvo i organi za sprovođenje zakona, dok je samo jedan slučaj pravosnažan, a izricanje kazne postavlja mnoga pitanja.

Bolno je što su hiljade predmeta sačinili UNMIK i EULEKS, a ti predmeti su prebačeni u ruke lokalnih institucija, ali nikada nisu tretirani kao zasebni predmeti, već samo kao deo opštih predmeta koji se odnose na ratne zločine. Stoga je nekažnjivost dovela do toga da žrtve seksualnog nasilja izgube povjerenje u pravosudne institucije.

Uredila: Aingeal Flanagan

Ovaj članak je najprije objavljen na engleskom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu