Jug istočnog zapada

Što je automobil stariji, svako je duže putovanje sve veća avantura. A vožnja od Sarajeva do Neuma i nazad, preko Stoca u odlasku, i pored Svitave u povratku, jeste dugo putovanje. Avantura je tim neizvjesnija kad je volan u rukama uzoritog auto-moto neznajše, ovamo jednoga koji ni brisače ne može zamijeniti a da to neko drugi ne uradi umjesto njega.

Brisače Čokoljuba je trebalo promijeniti rano ujutru, na izlasku iz Sarajeva, jer je prognoza obećavala oblačno prijepodne i obilne padavine tokom dana, koje bi sasvim sigurno pokidale onih nekoliko plastičnih niti na kojima su se polomljene četkice držale.

Međutim, vrijeme je sve ljepše što se više spuštamo na jug, i ide na ruku planiranom kupanju u Jadranu bez vađenja pasoša.

U jednom trenutku, negdje oko nezagrijanih ražanja iznad Jablanice, Frano pita je li Neum istočna ili zapadna Hercegovina. Na kraju nestručne analize zaključujemo da u BiH istok i zapad nemaju veze sa stranama svijeta. Tako da ostajemo u trajnom neznanju da li je Stolac istočna Hercegovina zato što je istočno od Neretve, ili je zapadna zato što je hrvatski.

A da je hrvatski to se ne vidi lako, pogotvo ne sa Vidoške tvrđave. Odatle se grad čini kao neka nezavršena maketa, najviše zbog zgrada bez krovova koje stoje u centru kao kutije bez poklopca. Popeti se na ovaj vidikovac nije lako, pogotovo ne kad je sparina velika, ali se isplati, ne samo zbog nezaboravnog pogleda nego i zbog svečane tišine koja vlada na cvijećem posutoj zaravni među zidinama, u svemu nalik nekom paganskom svetištu.

Ukoliko želite vidjeti u kakvu se paučinu zapleo ovaj grad morate imati oko za detalje: za nazive radnji i ulica, za spomen ploče u blizini institucija, za šahovnice na stubovima javne rasvjete. Naravno, korisno je imati i malo predznanja o političkim prilikama koje Stolac najčešće stavljaju u kontekst međunacionalnih trvenja. Bošnjaci bi da ponište nasiljem stečene privilegije Hrvatima, Hrvati ne bi da od gotovine prave veresiju. Amos Oz je jednom prilikom, u Lilehameru, govoreći o Izraelu i Palestini, osudio politiku koja progonjene suprotstavlja jedne drugima, jer obje strane tada nastupaju iz pozicije žrtve i ne vide da imaju hiljade razloga za kompromis. Broj raseljenih i izbjeglica u BiH je velik, i svaka strana istura te svoje gubitnike kad je poražavajuća realnost pritjera uza zid. S kim se tačno sukobljavaju bošnjački povratnici u Stocu: Sa Hrvatima protjeranim ovamo iz središnje Bosne.

Pri tome grad koji dijele izgleda, dvije decenije nakon rata, kao veliki filmski studio s postapokaliptičnom scenografijom. Terase nad Bregavom izjeda neki betonski karijes, iz pukotina u cementu džiglja korov, na šutu u ruševinama buja podivljalo zelenilo. Da je na isti način ovako zapuštena dječija soba a ne čitav jedan grad, roditeljima bi socijalna služba po skraćenom postupku oduzela djecu. Ali koja je služba zadužena za odrasle, natjerane da se glođu u truleži?

Tu i tamo nikla je poneka nova zgradica, a među njima na ostacima bivše robne kuće nova katolička crkva. Zvona u podne na njoj su tako bučna da poziv na podnevnu molitvu s obližnjeg minareta strpljivo ustupa prednost glasnijem i jačem. Slabiji popušta. Slavimo pravdu na nebu i nasilje na zemlji. Možda bi tom soju lažnih vjernika, koji zauzimaju prve redove na misama, a radnim danima otimaju, kradu i švercuju zgrnuvši bogatstvo švercom na predziđu kršćanstva, trebalo dati prikladnije ime - krimokatolici. Njihovo se carstvo prostiralo u ratnim poratnim godinama pet minuta vožnje od centra, uzvodno desnom obalom Bregave, gdje su dvije trećine širokog korita nasute kamenom i pretvorene u plato auto-pijace. Tu je dok je naokolo krv tekla potocima cvjetala trgovina ukradenom stokom i ljudima, cigarama i alkoholom, oružjem i naftom. Već minut dalje uzvodno cesta udara na betonsku srpsku trobojku koja označava entitetsku granicu. Ispod razine ceste, strmo prema Bregavi, ostaje nevidljiv partizanima spomenik na kojem piše:

Spomen ploča

Putniče

stani i posjeti se na

teške ali slavne dane.

Ođe je stolački part.bat.

vodio borbu sa talijanskim

okupatorima, fašistima

13.II 1942. godine. U toj borbi

uništena je čitava

neprijateljska grupa.

U istoj borbi junački je

poginulo 8 naših drgova

na čelu sa kom. čete

Jeftom Popadićem.

Pa ipak, iako skrajnuta pod cestu, ova je ploča ostala čitava. U centru, na postolju na kojem piše ime Mustafe Golubića, od cijele bronzane glave ostao je da viri iz kamena samo mali šaraf. U tome možda ima pravedne simbolike; komunisti poput Golubića sebe su doživljavali tek kao šarafe mnogo većeg mehanizma.

Međutim, nikakve simbolike nema u glavuši koja krasi spomenik ispred dvije osnovne škole pod jednim krovom. Ona pripada

Hrvatskom vojvodi

Don IVANU MUSIĆU

Osloboditelju Stoca od višestoljetnog robovanja Turcima, koju

prigodom 120 godišnjice podigoše zahvalni Hrvati stolačkog kraja

1878-1998.

Nešto je manja, i malo okrnjena, spomen ploča kod autobuske stanice, koju HSP podiže svojim poginulim članovima. Na njoj osim imena i datuma smrti piše:

Na noge

Junaci drevni

Pod hrvatski barjak

Za dom spremni

Najzad, na ulazu u korov utonule ruševine nekadašnje koštane bolnice stoji najmlađa:

U ovom objektu su Hrvatsko vijeće obrane -

HVO u julu i avgustu 1993. god.

zatvarali i mučili Bošnjake koji su bili

izlagani psihofizičkom maltretiranju

a neki su pretučeni do smrti.

Preživjeli su transportovani u

koncentracione logore Dretelj,

Heliodrom Gabela i druge.

Stolac, 04.08.2011.

Udruženje logoraša Stolac

Čovjek ima utisak, kad posloži u mislima svu ovu u kamen uklesanu istoriju, da ga ne zakiva u tlo hercegovačka jara nego nekakav malj koji udara po njemu kao po dlijetu. A pri tome je dan prijatan, daleko od onih čuvenih vrućina kad se iz grada, kao iz tave, čuje samo cvrčanje.

Cijeli je ovaj juli mlak od upornih kiša i zato je Bregava neobično visoka za ovo doba godine. Bistra, zelena i ledena, ona je duša Stoca. A pravi biser na njoj je Begovina, prije nekoliko godina proglašena nacionalnim spomenikom. U toku su spori radovi na njenoj obnovi, jer je tokom zadnjeg rata dobrim dijelom uništena. Za sada se u život vraćaju glavni stambeni objekti, dok će čitav niz pratećih, čini se, čekati bolja i bogatija vremena. Radovi su trenutno obustavljeni, jer su građevincima prioritet intervencije u poplavljenim krajevima. Posao tamo ide lakše i brže, jer ne podrazumijeva pipavo i sporo poštovanje strogih restauratorskih zahtjeva. Pa ipak, i napuštene drvene konstrukcije dovoljne su da posjetilac zamisli prostranost i udobnost enterijera koji će se jednom u njih vratiti. Međutim, ako ima privilegiju da ga domaćini uvedu u dvorište jedne već završene, neće mu trebati mašta da se divi konceptu življenja koji ova arhitektura zagovara.

Taj koncept, nadahnuto predstavljen i u knjizi Džemala Čelića Grabrijan i Sarajevo, u izdanju Muzeja grada Sarajeva, opisuje odnos islamske arhitekture prema prirodi, prije svega biljkama i vodi, a naše skromno znanje ne poznaje bolji primjer tog odnosa od Begovine. Čovjeka ne mora drmati begotrip da bi uživao okružen cvijećem, u debelom hladu razgranatih krošnji, i slušao žuborenje vode koja teče uskim kanalićima i opslužuje mnogostruke kućne potrebe. Kad mu to dosadi, može u nekoliko koraka izaći, kroz neku od niskih kapija, na obalu Bregave, da broji lubenice ukotvljene pod grmovima ruža i jasmina, kao u nekoj bogatoj luci lađe koje čekaju istovar. A ako ima smisla za neuspjeli turistički biznis, mogao bi zamisliti i neki skupi suvenir, drvenu igračku, maketu cijelog tog stambenog kompleksa, koje bi dijete trebalo sastaviti, ali tako da voda, kad jednom sve sastavi, i priključi na neku česmu, poteče svim podpodnim, podzemnim, otvorenim i zatvorenim kanalima i cijevima.

Turizam je univerzalno rješenje za lokalni razvoj i skoro da nema zabiti koja ne vidi svoju ekonomsku perspektivu u uzimanju para dokonim strancima. Istina, treba biti mazohista pa od svih mjesta na planeti izabrati baš ovakav Stolac, da se u njemu ostavi novac, ali dobra priča sve prodaje, pa se posljednjih godina ovdje skupljala kulturna elita, liječeći filmom, slikarstvom, muzikom i književnošću opštu postratnu apatiju. Ove godine muza nema. Možda samo poste, pa će nagrnuti poslije ramazana, možda su najzad odustale umorne od davanja vještačkog disanja mrtvacu, možda im je presušilo vime iz kog su crpile inspiraciju, a možda im samo treba vremena da se odmore od seksa s Gavrilom i Ferdinandom.

Ali priče ne moraju prodavati samo čist vazduh, zdravu vodu, ljekovito bilje i domaću hranu. Stolac bi mogao dobro živjeti i od zatvora, kad bi namaštivači projekata oslušnuli potrebe bogatih država. Građani u njima ne žele visokim zidovima i bodljikavim žicama kvariti svoje vidokruge, i bili bi spremni plaćati drugima da čuvaju njihove zatvorenike. Ako smo godinama kupovali polovne aute, zašto ne bismo uvozili i pokvarene ljude? Samo bi trebalo obnoviti nekadašnji zatvor; nema sumnje da bi se za to našlo donatora, ideja je nova i pri tom komercijalna. Taj bi zatvor morao ispoštovati ne samo kriterije sigurnosti nego i komfora. Zatvorenici, u tom zatvoru po standardima evropskih ljudskih prava, gledali bi kroz rešetke kako žive ljudi u Stocu, shvatili bi da im je u zatvoru bolje, i ne bi im padalo na pamet da bježe. (Dalje čitalac neka razrađuje ideju sam.)

Putovanje za Neum nastavljamo cestom kroz vinograde i makiju. Nakon par kilometara ona se sužava na širinu kamiona, i voziti se mora sporo i oprezno. Mimoilaženja su rijetka, ali su tim prije iznenađenja veća. Ispočetka putokazi informišu vozače o nazivima nevidljivih zaselaka ka kojima se odvajaju priputci, ali onda sve postane samo uzburkana zelena pučina pod tromim plavim nebom. Jedino uzbuđenje dugujemo nekoj debeloj tamnoj zmiji, koju zamalo nismo pregazili. Čekali smo skoro minut, da se povrati od straha i odabere stranu ceste na koju će šmugnuti u draču. Kao i svaka plovidba uzburkanim morem, i ova rezultira morskom bolešću. Blijedi saputnici pokušavaju pjesmom zavarati mučninu, sa mršavim uspjehom. Sve nade polažemo u čudo, da bi neko ipak možda mogao, izvan svakog ekonomskog rezona, tu negdje otvoriti kafanu kraj puta, sa stolom u hladu nekog razgranatog stoljetnog stabla.

I zaista, iako ne baš na tako idealnu, nailazimo na konobu ispred koje je natkrivena terasa, i četiri stola bez stolica, osim još dva, okružena klupama.

Vlasnik je razgovorljiv, ne svrate mu gosti baš svaki dan, valjda. Dok je trajalo svjetsko prvenstvo, tu su se gledale utakmice i navijalo za Hrvatsku, ali je nakon grupne faze sve to postalo jako dosadno. Povremeno se mještani iz obližnjeg sela skupe tu na partiju boćanja, a zapali se i roštilj. Uglavnom su svi sišli dole u Neum, koji je dvadesetak minuta odatle. Sezona je slaba, nešto zbog Brazila, nešto zbog krize, a nešto i zbog tog nekog ramazana.

Možda je razlog i tabla na ulazu u ovaj jedini bosanskohercegovački jadranski grad, na kojoj U (u Neum) stoji napisano sa ustaškim docrtkama. (Polažemo pravo na ovaj kroatistički patent.) Ali ponajprije bi razlog za lošu sezonu i poluprazne plaže trebalo tražiti u zapuštenosti mjesta. Turista koji bi odlučio provesti svoj odmor ovdje morao bi veći dio dana žmiriti, da se ne bi nervirao zbog sitnica koje svjedoče o gubitnoj kombinaciji gramzivosti i lijenosti. Ne samo što je grad (ako se hipertrofirano vikendaško hotelsko naselje uopšte može zvati gradom) sam po sebi izrastao u prvorazredni urbanistički pobačaj, nego je teško shvatiti ko je i zašto iznad memljive rive sagradio crkvu napuhanu poput žabe iz basne, umjesto da je tim novcem obnovio betonske ruine sa kojih otpadaju komadi maltera, boje i buđi, i učinio da nakon dvadeset godina od rata Neum konačno prestane ličiti na improvizovano izbjegličko naselje.

Istina, more je čisto, i plaže su uredno opskrbljene betonskim hajfišima, i parkiranje na samoj obali nije skupo, pa putnici koji iz Sarajeva a bez putovnice žele osoliti kupaće gaće ne bi trebali imati ozbiljnijih primjedbi.

U povratku, s neizgovorenom željom da se vrate kući još za duga ljetna dana, svraćaju u Hutovo. Razlog je ovaj: da vide ostatke pruge koja je do 1976. (od 1901.) povezivala Dubrovnik sa Čapljinom. Dok je njome dimio ćiro, sva su ova ostrvca u talasima kamena i makije bila živa, i Neumi nisu bili jedino svjetlo na kraju uskotračnog tunela. Danas u Hutovu na to vrijeme podsjeća tek improvizovan spomenik, komad savijene pruge, i na drvenom pragu nekoliko riječi o smislu te skalamerije.

Par prevoja od Hutova, prema Neretvi, veliko je jezero okruženo sa svih strana plastenicima. Sve se čini uredno i bogato, i naivan netko pozavidio bi mještanima na bogatstvu koje raste pod prozirnim folijama. Ali treba prozvati u sjećanje slike od prije neku godinu, istih tih plastenika opustošenih olujom, i zavist naglo splasne. Ostaje samo poštovanje, za čovjekovu volju, da uprkos svemu, olujama, poplavama, požarima, da ne priznaje poraz i da oboren na koljena uvijek ustane i nastavi tamo gdje je privremeno zaustavljen.

Nevrijeme koje bjesni negdje gore, iznad Prenja i Bjelašnice, u toj misli ne čini se više zastrašujućim. Nove četkice na Čokoljubu zrače samopouzdanjem.

(Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Drugo pjevanje s knedlom u grlu.)