Kako je 13-godišnjak preživio masakr u Ahmićima

„Adnane, ovo je tvoja priča. Napisana je da o njoj saznaju ljudi u cijelom svijetu. Kao pouka ali i nada. Ti si svojevrsni ambasador koji predstavlja na hiljade djece sa sličnim sudbinama - kako onda tako i danas“. Ovo je na manifestaciji Noć Bosne i Hercegovine prošle subote (11.11.23.) u Frankfurtu, obraćajući se Adnanu Zecu - preživjelom  masakra u selu Ahmići,  izjavio Austrijanac Thomas Obruča, predstavljajući svoju knjigu „Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana“. 

Thomas Obruča je po zanimanju policijski isljednik. On je kao istražitelj Haškog tribunala godinama kriminalistički rasvjetljavao zločin u selu Ahmići. „Zvjerstva su“, kaže, „došla kao iz vedrog neba“ i samo nekoliko dana nakon što su žitelji sela, Hrvati i Bošnjaci, zajedno proslavili Božić.

Napad na Adnanovo selo Ahmiće kod Viteza  u srednjoj Bosni počeo je u ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. Počinili su ga jedinice HVO-a za posebne namjene: Džokeri i Maturice. U nekoliko sati ubijeno je 116 civila. Još se traga za posmrtnim ostacima 15 žrtava, od kojih je najmlađa bila beba od tri mjeseca. Adnan je bio jedan od rijetkih koji je taj zločin preživio. „Sve što stoji u knjizi se dogodilo“, kaže Thomas Obruča u razgovoru za DW. 

„Morate zamisliti jednog 13-godišnjaka koji, mada i sam ranjen, gleda kako mu ubijaju porodicu. Uspijeva da se sakrije od neprijateljskih vojnika u jednu izgorenu kuću, ne znajući hoće li preživjeti. To je u meni probudilo želju da iz ugla jednog djeteta opišem strahote i posljedice koje ostavlja rat. Bez uljepšavanja. Svi smo mi jednom bili djeca i mozemo se unijeti u Adnanovu sudbinu. Adnanovi osjećaji morali bi biti naši. Adnanove suze morale bi biti naše suze. Zato sam napisao knjigu“, kaže Thomas Obruča.

Znak za napad: jutarnja molitva

I dok predstavlja knjigu, na bini pored njega stoji Adnan, kojem su danas 43 godine. U njegovim velikim, izražajnim očima kao da se i danas ogledaju užas i nevjerica zbog svega što se dogodilo. 

„15. aprila otišao sam u školu. Vratio sam se kući, shvatajući da nije bilo hrvatske djece. Rekao sam to majci. Tek navečer sam primjetio zabrinutost na njenom licu. Palo mi je na pamet kako sam vidio komšije Hrvate kako odlaze sa ruksacima i autima odvode svoje porodice. Čudio sam se gdje će svi, jer je bio četvrtak, a u petak se išlo u školu“, kaže Adnan za DW. Mirnim glasom priča da, bez obzira na sve to, niko od Bošnjaka nije mogao ni naslutiti da bi se nešto moglo desiti a kamoli takav zločin.

„Te noći smo legli i zaspali. A onda nas je probudila pucnjava – kada je počela jutarnja molitva: ezan za sabah namaz. Pogođen je minaret i počelo je granatiranje. Skočili smo iz kreveta i uspjeli istrčati u hodnik. Meci su prolazili kroz prozore, zapalili su nam kuću, ali uspjeli smo nekako ugasiti vatru. Pošto je kuća svakog momenta mogla ponovo da plane odlučili smo izaći do komšije Zijada. Kad smo izašli, vidjeli smo pripadnike HVO-a, koji su već bili prošli našu kuću. Kao ukopan počeo sam da buljim u nepomično tijelo mog komšije. Odjednom začuh tupi glas vojnika: Dijete, šta radiš ovdje? Dao mi je znak da bjezim. Ali nisam stigao daleko. „Gdje ćeš mali?“, upitaše me tri druga vojnika, koji su mi prepriječili put. I njihova lica su bila iscrtana crnim prugama. A onda su, ne sačekavši odgovor, ispalili rafal u mene.

Padajući, ugledao sam roditelje i dvije sestre kako trče prema meni. Otac je vojnike molio da njega ubiju a poštede majku i sestre. Nisu ga poslušali. Ispalili su tri rafala i otac i majka i sestre su popadali“, prepričava odlomak iz knjige svog života Adnan Zec.

„Čitav dan sam ležao pored puta, ranjen na dva mjesta na nozi. Navečer, kada su se vojnici razišli, uspio sam se nekako doteturati do izgorene kuće, da se malo ugrijem pošto sam bio sav mokar. Na stepenicama sam se onesvijestio. Kada sam došao sebi vidio sam da pored mrtve majke nema više moje mlađe sestre. 

Osmi dan sam ugledao pripadnike UNPROFOR-a. Nekako sam smogao snage da polako, teturajući se, izađem i da ih dozovem. U bolnici sam saznao da je mlađa sestra, kojoj je tada bilo pet i po godina, preživjela. Majka ju je, padajući, povukla sa sobom i ona se onesvijestila. To joj je spasilo život. Amidže su uspjele kontaktirati Crveni križ i pronađena je u logoru, u koji su odvedeni preživjeli Bošnjaci. Sada živi u Americi“, priča za DW Adnan Zec.

Trešnjino drvo

U osmodnevnoj agoniji i košmaru, 13-godišnjem dječaku je snagu da ustane i usmjeri pogled naprijed dao behar na trešnji, pored koje je ubijena njegova porodica. 

„Moga sela za mene nije više bilo. Nisam vidio smisla. Pitao sam se, šta ću ja sam. Nisam se mogao sam ubiti, zato sam razmišljao da se predam, pa neka rade od mene šta hoće“, kaže Adnan. A onda su njegove misli počele da kruže oko trešnje.

„Stalno sam posmatrao to drvo. Sve oko mene je bilo mrtvo, kako ljudi, tako i životinje. I trešnja je najprije bila bez života. A onda je počela da otvara pupoljke i cvjeta. Baš na šesti dan, kada su vojnici HVO-a pokupili i odvezli mrtva tijela a komšije Hrvati počeli da se vraćaju u Ahmiće, kao da ništa nije bilo.“ 

„Puno mi znači što je istina zauvijek zapisana"

Adnan se, nakon oporavka, najprije pokušao vratiti u Ahmiće. Ali, dobijao je prijetnje, jer je stalno išao na svjedočenja u Hag. Kada je situacija postala neizdržljiva, izmješten je van BiH i uvršten u program za zaštitu svjedoka. Živio je u Engleskoj a potom se preselio u Holandiju. Tu je upoznao suprugu i dobio dvoje djece. Našao je dobar posao. Govori tri jezika. „On je jedan od pet posto onih, kojima je, nakon takve traume, uspjelo da izgrade i osmisle život“, kaže Thomas Obruča.

No Adnana, kako kaže u razgovoru za DW, muči što neki ni danas ne priznaju ono što se desilo. Posebno ga, kaže, bole izjave poput one koju je nedavno dao osuđeni ratni zločinac Dario Kordić: Da ništa ne žali i da bi ponovo učinio isto. 

Sjećanja na smrt roditelja i sestre mu stalno izazivaju noćne more. „Teško je, ali ispričati istinu i predstaviti knjigu, evo i ovdje na Noći BiH u Frankfurtu, mi daje snagu i vjeru da bi se nešto moglo promijeniti i da će oni, koji do dan danas poriču zločine, prihvatiti istinu. Puno mi znači što je u knjizi istina ostala zauvijek zapisana, iako se i dalje zaobilazi, izbjegava, relativizira, pa čak i poriče. Istina je takva kakva jeste. Meni ne treba ničija empatija, već samo  da svi prihvate činjenice o onome šta se dešavalo,  da bi se nastavilo dalje“, kaže Adnan.

To je važno i Thomasu Obruči, koji je želio da svojom knjigom, objavljenom na njemačkom, engleskom i bosanskom jeziku, skrene pažnju i na djecu, koja ovog trenutka u nekim drugim ratovima doživljavaju ono, što se prije 30 godina desilo Adnanu. Knjiga sadrži i detalje o radu specijalnih istražitelja Haškog tribunala, kao i različite perspektive i analize o razlozima neuspjeha međunarodne zajednice u BiH. „U konačnici ‚Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana' nam pokazuje da se život preko noći može promijeniti, ako se ne osvijestimo i ne radimo na dobru“, zaključuje bivši istražitelj Haškog tribunala u predmetu Ahmići Thomas Obruča.

Međunarodnim kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu je za zločine u Lašvanskoj dolini i za sudjelovanje u donošenju odluke za napad na Ahmiće na 25 godina zatvora osudio potpredsjednika HDZ-a BiH Daria Kordića. On je 2014. pušten na slobodu, nakon što je u Austriji odslužio dvije trećine kazne. Osuđeni su i komandant IV bojne Paško Ljubičić (10 godina), komandir 1. čete. IV bojne Vladimir Šantić (18 godina, prijevremeno pušten 2009.), vojnik jedinice "Jokeri” IV bojne Miroslav Bralo (20 godina) i vojnik HVO-a Drago Josipović (12 godina). U vezu sa pokoljom u Ahmićima se dovodi i zapovjednik, a kasnije general HVO-a Tihomir Blaškić, koji je osuđen na 9 godina zatvora. Haški sud je utvrdio da je zločin počinjen u okviru međunarodnog oružanog sukoba, u koji je bila umiješana i Hrvatska – tako što je imala kontrolu nad HVO-om i HDZ-om BiH, što je pravomoćno potvrđeno.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu