Kako je muslimanima u današnjoj Srbiji?

Adel Toković stomatolog je iz Sjenice koji je na stažiranju u Nišu. Svakog petka dolazi u nišku džamiju na molitvu. Kaže da mu je veoma važno što ima tu mogućnost. Ima li problema što je druge vjere? Adel kaže: "Dogodi se nekad da ima predrasuda, ali to je zato što se ljudi ne poznaju. Poanta je da se ljudi upoznaju i onda se vidi da među nama i nema nekih razlika. Kad sam došao na studij u Niš, bilo je situacija gdje mi ljudi kažu: ja sam mislio nešto drugo, ali ti si normalan kao i mi. Upoznavanjem se to sve riješi”. Adel dodaje: "Ja sam iz Sjenice, a tamo je obrnuto: većinsko stanovništvo je muslimansko, moji prvi susjedi su pravoslavci pa opet nema nikakvih problema”.

Policija čuva džamiju

Islam Agina džamija jedina je vjerska institucija u Nišu za vjernike muslimane. Bila je zapaljena 2004. godine kada su se demonstranti "osvetili” za paljenje manastira na Kosovu. Džamija je potom u potpunosti obnovljena i od 2013. godine opet prima vjernike koji svakog petka u nju dolaze nekoliko puta dnevno.

Niš i okolina nisu karakteristični po velikom broju muslimana: prema statističkim podacima, tamo ima nešto više od 2.500 muslimana. "Što Roma, što Goranaca, što Bošnjaka, Albanaca”, kaže predsjednik islamske zajednice u Nišu hadži Ragip. "Nikad nismo imali problema ovdje, jedino pamtimo to paljenje džamije 2004. godine koje je bilo i u Nišu i u Beogradu, Šapcu i u drugim mjestima Srbije. Od tada nikad više nikakav problem nije nastao. I policija dan i noć čuva džamiju, ali stvarno nije bilo nikakvih problematičnih situacija."

Na molitvi u džamiji na kojoj smo i mi bili prisutni (na naslovnoj fotografiji) je bilo sedamdesetak vjernika: muškarci u prizemlju džamije, a žene na katu, sve sa šamijama. Molitva je pola na bosanskom, pola na arapskom jeziku.

Nekad je u Nišu bilo 11 džamija

Hadži Ragip kaže da za sad ta mala džamija u centru Niša zadovoljava potrebe vjernika, ali da imaju pravo tražiti povrat i džamija koje su prije postojale u Nišu. Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika, bilo ih je čak 11 još iz razdoblja Otomanskog carstva. Kako je muslimansko stanovništvo odlazilo iz tih krajeva, tako se smanjivao i broj džamija.

"Možda ćemo podnijeti zahtjev da nam se vrati džamija koja je bila u Tvrđavi. Postoji i plan da se na mjestu stare džamije u blizini Tvrđave koja se sama od sebe srušila, izgradi nova džamija. Treba i stan imamu, a i učinioce za djecu koja bi učila o islamu. Mi imamo donatora iz Turske za to, a na sastanku sa muftijom i gradonačelnikom nam je obećano da ćemo dobiti papire za izgradnju”, kaže predsjednik islamske zajednice u Nišu.

Osim što policija čuva džamiju dan i noć, druge pomoći od lokalne samouprave nema kaže Hadži Ragip. I plaću za imama sakuplja iz donacija vjernika, makar bi je trebao primati iz središnje Islamske zajednice u Beogradu.

Imam Irfan Rekaj je već dvije godine u službi u Nišu. Rodom je iz Uroševca na Kosovu, a školovao se dijelom u Novom Pazaru, dijelom u Beogradu. Kaže da je istina da islamska zajednica nema nikakvih problema među većinskim stanovništvom, ali da nema ni mnogo razumijevanja.

Mujezin i crkvena zvona

"Kad sam bio na sastanku sa gradonačelnikom i načelnikom za sigurnost, tražio sam da se čuje molitva vani, odnosno da se čuje poziv u džamiju. Oni su mi rekli da to nije sigurno pa onda ni ja ne vidim da smo tu sigurni. Poziv za molitvu je naša obaveza, a oni nam kažu da to nije sigurno. Ako mi imamo ista prava u Srbiji i ako je Srbija naša majka, a ne maćeha, onda moramo imati ista prava”, smatra efendija Rekaj.

"U Novom Pazaru ima crkvi pa im nitko ne brani da se crkvena zvona čuju ujutro, u podne i uvečer.” Da li se poziv mujezina na molitvu čuje i u drugim gradovima Srbije, efendija odgovara da se poziv „čuje u dvorištu džamije", ali kako bi „bilo lijepo da se čuje i u gradu".

"Kad sam bio imam u Smederevu, nudili su mi osiguranje jer se poziv iz džamije čuo na ulicu. Nekoliko puta su mi nudili, a na kraju su mi rekli 'ako vam se nešto dogodi, nemojte se žaliti nama'. A zašto bih ja imao osiguranje ako je moj dom ovdje, u Srbiji?" pita Irfan Rekaj.

Narodnost ili vjera?

Međutim i kada je riječ o nacionalnosti muslimana, tu postoji razmirica. „Musliman" se tu tumači kao nacionalnost, makar ih ima i koji se predstavljaju kao Srbi, ali muslimanske vjere. Problem je i što postoje i dvije islamske zajednice: „Islamska zajednica Srbije" bliža Srbiji kao domovini i „Islamska zajednicu u Srbiji" koja gaji veze sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. To je jedan od glavnih problema, smatra sociolog religije Dragan Todorović.

„Potrebna je ozbiljna rasprava o tome koliko je islam u Srbiji etničko i konfesionalno pitanje, a koliko je zapravo ideologija i vjera u punom smislu riječi. Osobno smatram da jedan od najvećih problema sa kojim se srpski narod susretao kroz povijest jest problem identifikacije etnosa i vere. Ja mislim da je zapravo Srbija u divnoj prilici pokazati u praksi kako islam ne mora biti identifikacija isključivo sa etnosom", objašnjava Todorović.

„Ovaj prostor koji doista nije čvrsto ideološki obilježen je pokazatelj koliko islam u Srbiji ustraje biti strogo ideološka forma kao što je u Bosni i u nekim tradicionalnim islamskim državama, a koliko je prilika da pokaže da je suživot moguć. kako perspektiva nije zasnovana na Samuelu Huntingtonu i sukobu civilizacija, nego potpuno suprotno: na prilici suradnje naroda, vjera i religija na ovim prostorima", , smatra Todorović.

Todorović tvrdi kako je „ovaj prostor tradicionalno miroljubiv" i kako je sve što se događalo „na nivou incidenta", odnosno kao reakcija na neki radikalizam.

Ovo nije plodno tlo za radikalizam

„U principu, islam na ovim prostorima nije plodno tlo da stvara tu vrstu zagovornika radikalizma. Naravno da ima pojedinačnih slučajeva, ali to se u svakodnevnom životu ne dešava. Mislim da svi oni koji ne pripadaju radikalnom islamu u Srbiji nisu imali problema sa većinskim stanovništvom, niti većinsko stanovništvo sa muslimanima. I to paljenje džamije 2004. godine bio je odgovor na paljenje manastira na Kosovu. Izuzmemo li te incidente, u svakodnevnom životu mislim da su odnosi većinskog srpskog pravoslavnog i manjinskog muslimanskog stanovništva vrlo korektni".

Adel Toković, stomatolog privremeno u Nišu također kaže kako se njegov život u tom gradu bitno ne razlikuje od života u Sjenici gdje je većina muslimana. Jedina razlika, kako kaže, jest što je u Nišu u mesnicama ima svinjetine.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje