Kameron: Na kraju odlučuju ljudi

ARD: Gospodine premijeru, doputovali ste u idilu bavarskih planina. Hoće li Vam opuštena atmosfera pomoći da objasnite svojim konzervativnim kolegama iz Njemačke zašto će Vaša zemlja možda napustiti Evropsku uniju?

Dejvid Kameron: Došao sam da razgovaram s Angelom Merkel, ali i sa lokalnim političarima i da im kažem da Britanija želi da ostane u reformisanoj Evropskoj uniji. Ako budemo mogli da uspostavimo promjene za koje smatramo da su neophodne, onda ću oduševljeno podržati naš ostanak u Uniji. Evropska unija je kao i druge organizacije: ako velika članica – ili čak i mala članica – ima nekih problema, trebalo bi da sjednemo i porazgovaramo o tome. Trebalo bi da pokažemo fleksibilnost.

Onda mi recite šta Vam zapravo treba od Evropske unije na dolazećem samitu u Briselu kako biste kući u Londonu svojim ljudima mogli da kažete da treba ostati u EU?

Postoji jednostavan način da se to kaže: treba nam Unija koja je toliko fleksibilna da njene članice koje su dio evrozone mogu biti uspješne, ali da uspješne mogu biti i one koje nisu u evrozoni. To je suština. Ali uvijek naglašavam četiri oblasti koje nas zanimaju: želimo konkurentnost, fer-odnos prema zemljama koje nisu u monetarnoj uniji, želimo da naglasimo da za Britaniju to nije dugoročni projekat političke unije jer mi smo ponosni na našu nacionalnu državu i institucije. Takođe moramo da se pozabavimo i ogromnim kretanjima ljudi kroz Evropu i činjenicom da je socijalni sistem postao neka vrsta vještačkog magneta koji privlači ljude da dođu u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ljudi u Britaniji vide migraciju kao prioritetnu temu i mi njome moramo da se pozabavimo. Nisam iznosio ta četiri zahtjeva nadajući se cjenkanju i tome da ću recimo uspjeti u tri od četiri. Svo vrijeme sam bio razuman i smiren, obilazio evropske prijestonice i pokušavao da objasnim zašto su ove četiri stvari važne Britaniji. Govorio sam da vjerujem da, ako postignemo ove četiri stvari, onda mogu da ubijedim Britance da glasaju za ostanak u Uniji. Ali na kraju ne odlučujem ja, nego ljudi, to je referendum.

Hajde da se fokusiramo na građane iz EU koji dolaze u Vašu zemlju. Vi imate imigraciju od 300.000 ljudi godišnje…

Neto. I to iako mi, za razliku od Njemačke, ionako imamo rastuću populaciju. Dakle osim te rastuće populacije bilježimo i neto imigraciju od 330.000 ljudi.

To i kažem. Vi tražite da ti ljudi nemaju sva prava, recimo da u prve četiri godine za njih nema socijalnih davanja u Britaniji. Da li ste svesni da je to protiv trenutnog evropskog zakonodavstva, da je zapravo diskriminacija državljana drugih zemalja EU? Tražite li da EU krši svoja pravila?

Ne. Vidite, ja podržavam koncept slobodnog kretanja ljudi, da građani EU mogu da žive i rade u drugim članicama Unije ili, kao što rade neki moji sugrađani, da kada odu u penziju odu da žive u nekoj drugoj zemlji. Ali mi u Britaniji imamo socijalni sistem koji ekspresno prihvata ljude. Mnogi ispravno primjećuju da drugi ljudi jednostavno mogu doći u naš sistem i polagati pravo na socijalnu kasu prije nego što su išta u nju i sami uplatili. O tome moramo da pričamo. Mislim da je razuman zahtjev da moraš negdje živjeti i raditi četiri godine prije nego što dobiješ pristup beneficijama. Rekao sam evropskim kolegama da taj prijedlog ostaje na stolu, ali da ćemo rado saslušati alternative. Sastanak u Briselu pred Božić je bio veoma dobar, konstatovano je da treba naći rješenja – ne kompromise, nego rješenja – u sve četiri oblasti. Nadam se da će tako i biti.

Možda je Vaš prijedlog i razuman, ali to ne mijenja činjenicu da nije u skladu s evropskim pravom koje zabranjuje diskriminaciju. Ponavljam, da li Vi želite da kršite to pravo?

Pa evropsko pravo se razvijalo na način na koji su ga tumačili sudovi. Ako se sjećate, inicijalni smisao pravila o slobodnom kretanju radnika je bio da možete da se zaposlite i radite u drugoj državi. Mi smo uspješna ekonomija i stvaramo mnogo radnih mjesta – zato mnogi i dolaze. Ali 60 odsto njih nema posao kada dođe već ga tek onda traži. Dakle trebalo bi da budemo fleksibilni, da se bavimo problemima kada se pojave. Ponavljam, ne dovodim u pitanje slobodu kretanja, ljudi koji dođu da rade daju ogroman doprinos našoj zemlji, a mi smo srdačno primili migrante ne samo iz Evrope već iz cijelog svijeta. Ali moramo da pričamo o trajnom pritisku koji osjećamo djelimično i zato jer imamo velikodušni socijalni sistem kojem svi imaju pristup čim dođu. U drugim evropskim zemljama se problem ne pojavljuje jer imaju sisteme doprinosa – moraš da plaćaš u socijalnu kasu, prije nego što budeš stekao pravo da uzmeš iz nje. Zato ne bih rekao da je ono što predlažem diskriminacija.

Popričajmo o izbjeglicama iz ratnih područja, iz Sirije, Iraka… Britanija je primila maleni broj izbjeglica u poređenju s Njemačkom ili Švedskom. Evropska solidarnost bi značila da i druge zemlje pomognu. U Britaniji ne dijelite taj stav?

Vjerujem u solidarnost, zato je Britanija više nego bilo koja druga evropska zemlja podržavala izbjeglice u Jordanu, Libanu, Siriji. Mi nismo dio Šengenskog prostora. Donijeli smo odluku da uzimamo izbjeglice direktno iz izbjegličkih kampova. Rekli smo da ćemo preuzeti 20.000 izbjeglica, prvih 1.000 prije Božića. Ako to uporedite s onim što su evropske zemlje dogovorile o raspodeli izbjeglica, vidjećete da je 1.000 koliko je Britanija uzela više nego što je u okviru raspodjele uzela bilo koja evropska zemlja. Od početka smo bili jasni: uzimaćemo izbjeglice iz kampova, pomagaćemo im finansijski u njihovom regionu. Srećan sam što zajedno sa Njemačkom, Kuvajtom i Norveškom za oko mjesec dana organizujemo donatorsku konferenciju.