Kao da je bilo nekad
3. august 2020
Grupe jugoslovenskog novog talasa, pogotovu Azra i EKV, podjednako privlače sve generacije. Starije žulja "žal za mladost”, a dio mlađih ne može da prežali što su se prekasno rodili. Zajedničko za obje grupe je to što ih zauvjek nema.
"Sve su se poruke Novog talasa osamdesetih temeljile na bazičnim postulatima francuske revolucije – liberte, egalite, fraternite. To je nešto što kapitalizmu i marketingu dosta smeta – ima tu socijalnu notu koja u biznisu samo smeta”, rekao je Zoran Predin iz Lačnog Franza u razgovoru za radio Karantin, dajući time preciznu definiciju tog davnog (ne samo) muzičkog pokreta.
Iz štampe je nedavno izašla knjiga Dušana Vesića "Bunt dece socijalizma – priča o novom talasu” koja daje još jedan ugao gledanja na ovaj period. Jer, posljednjih godina prostor bivše Jugoslavije je zasut knjigama o istoriji domaćeg roka.
Ekatarina velika - EKV
EKV su obavijeni onom sudbinskom tragedijom sličnoj fami kluba 27 na svetskoj sceni. Ključni članovi odavno više nisu tu i njihovo djelo je otvoreno za najrazličitija tumačenja. I tu se često prelaze granice dobrog ukusa.
Tako je beogradski diskograf Aleksandar Ilić o Margiti Stefanović i grupi napisao knjigu "Vrati unatrag”. Štivo je prepuno nagađanja, a tekstove pjesama je tumačio isključivo u kontekstu narkomanije.
To je žestoko isprovociralo Lidiju Nikolić, Margitinu prijateljicu iz djetinjstva. Zaronila je u arhivu koju joj je drugarica svojevremeno ostavila i napravila obimne i sentimentalne knjige "Osećanja. O. Sećanja” i "Post scriptum”. Krajem prošle godine je priredila knjigu "Sav moj bol – Magi, Milan i EKV u pričama, pesmama, knjigama…” u kojoj je pedantno sakupila refleksije rada EKV na autore u drugim granama umjetnosti.
Beogradski muzički novinar Aleksandar Žikić je još 1999. godine napisao kompetentnu biografiju Milana Mladenovića "Mesto u Mećavi”. Varja Velikonja ju je prevela na slovenački i objavljena je pod nazivom ”Mesto v Metežu”. Sa promijenjenim fotografijama i dva dodata teksta knjiga je reizdata u Srbiji i Hrvatskoj 2014. godine.
Knjiga "Magi - kao da je bila nekad” (Laguna / Ljevak 2018.) koju je napisao Dušan Vesić takođe je objavljena na ex YU prostoru, a izazvala je kontroverze.
Zajedničko za ove knjige su analize uticaja EKV i fasciniranost tekstovima Milana Mladenovića. A oni očigledno imaju jaku literarnu potku, pa je tako za knjigu "Kind aus dem Wasser” (Leipziger Literaturverlag 2012.) Milanovu poeziju iz knjige "Dečak iz vode” na njemački prevela Elvira Veselinović.
Prošle godine su prijatelji i kolege osnovali Zadužbinu Milana Mladenovića i počeli da dodeljuju nagradu za "muzičko djelo od izuzetne umjetničke vrijednosti”. Zadužbina je pokrenuta da bi se "autorska i lična zaostavština Milana Mladenovića sačuvala kao cjelina i da se namijeni za kulturne i humanitarne svrhe”.
Prije par nedelja su zajedničkim snagama Croatia Records i Zadužbina objavili reizdanje diska "Angel's Breath” koji su Mladenović i Mitar Subotić Suba snimili u Brazilu početkom 1994. godine.
Gospodar samoće Džoni Štulić
Sigurno najintrigantnija ličnost novotalasne scene je i dalje Džoni Štulić. Odmetnik koji nadmeno, sa visine (paradoksalno iz Nizozemske) prati šta se sa njegovim djelom ovde čini. I što je uporniji da ga nema, to više pažnje izaziva.
Zagrebački novinar Zoran Stajčić je na portalu indikativnog naziva ravnododna napisao: "Gotovo pa nikad toliko prisutan, a tako nepravedno daleko, gotovo u dobrovoljnom kućnom pritvoru. On je jedina ‘hodočasnička točka' ovog svijeta potpuno neizvjesnog dolaska na ‘cilj' za mnoge ‘hodočasnike'. To je 1001 priča samo o ‘ljubljenju' njegovih zatvorenih vrata i okretanju na petama. Najveći mistik Balkana modernog doba. Ali i jedan od rijetkih čije djelo će uistinu ostati.”
Svjedoci smo prave poplave knjiga o njemu i Azri. Nogu je povukao zagrebački muzički novinar Hrvoje Horvat. Napisao je 2005. godine biografsku knjigu "Fantom slobode”. Reakcija je bila očekivana: Džoni ga je izvrijeđao. Dopunjena, ta knjiga se pod imenom "Štulić biografija” pojavila 2018. Reakcija je bila očekivana.
Prošle godine je izašla fotomonografija "Džoni” beogradskog fotografa Kamenka Pajića. On je tokom marta i aprila 1990. godine pratio Štulića na mini turneji po Srbiji (ujedno i poslednjoj uopšte) koju je odsvirao sa svojim Sevdan Shuttle Bandom. Reakcija - pa Pajić bi po Džoniju trebalo da plati što mu je dozvolio da ih slika tih dana.
Analizu Džonijevog minulog rada novinar Ivan Ivačković je ponudio u "Između krajnosti – vodič kroz albume Azre & Džonija Štulića”. Reakcija je bila neočekivana: uzajamno su se žestoko izvrijeđali. Ivačković je prije toga pretenciozno najavio da planira tri knjige o Azri, ali poslije ove polemike je to malo vjerovatno.
Novosađanin Mladen Maksimović je iz ugla poklonika priredio biografsku knjigu "Gospodar samoće u vremeplovu jedne zemlje” (2019).
Zlatomir Gajić je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu odbranio doktorsku disertaciju "Rok poezija Branimira Štulića i njeni medijski odjeci” i objavljena je u knjizi "Rok pesnik Branimir Džoni Štulić” (2019). Obojica su prošli bez komentara Gospodara samoće.
Burne godine sa Džonijem opisali su i bivši članovi ključne postave Azre. Basista Mišo Hrnjak je sa puno duha napisao autobiografiju "Srce od zlata (priče, ali ne baš za djecu)”. Bubnjar Boris Lajner je knjigu "Sve bio je ritam” začinio iznenađujuće eksplicitnim opisima seksa. Nevolja je da se Boris, iako je bio u dva značajna sastava (Azra i Vještice), u knjizi bavio trivijama i neukusnim anegdotama. Džoni se odmah oglasio. I nije ga štedio.
Pitanje zašto je Džoni toliko značajan i danas se stalno nameće. I svaka od navedenih knjiga to pokušava da objasni. Bogatstvo tema kojima se među prvima bavio i osoben stil su načinili od njega mesiju. Koji i dalje zrači. Tomislav Brlek, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, je u par riječi objasnio suštinu Džonijevog kulta: „Riječ je o neshvaćanju činjenice da je pjesničko ja uvijek fikcija i da koncert nije miting. Ako publika Štulića shvaća kao političkog agitatora, to je opet pitanje samoskrivljene nezrelosti. Nije li groteskno od onoga tko ti kaže uradi nešto tražiti da misli umjesto tebe?"
Azra rašomonijada se nastavlja.
A mnogo toga o buntu imaju da kažu i djeca novog talasa. Sigurno je da nove generacije na sasvim drugačiji način doživljavaju pjesme koje su Štulić i Mladenović svojevremeno pisali. U njih učitavaju ovo vrijeme, nove strahove, nedoumice i frustracije. Najbitnije je da te pjesme imaju emotivni prtljag i da im znače poslije toliko godina od kad su nastale. Anđeoski dah i Fantom slobode ruku pod ruku.
Branko Golubović Golub, pjevač grupe Goblini iz Šapca, je napisao autobiografiju "Izgužvane misli”, a Nenad Marjanović Fric, bivši basista KUD Idijota iz Pule "Život s idi(j)otima”. Knjige su bliznakinje. U obje autori pišu kako se mali punk sastav iz provincije žestoko bori protiv režima devedesetih. Prvi protiv Miloševića, drugi protiv Tuđmana.
U svakom slučaju indikativno je upoređivati knjige koje su o muzičkoj sceni pisali novinari i one koje su osmislili sami muzičari. Dok hroničari često još više doprinose mitovima, sami akteri razbijaju iluzije i ogoljeno prikazuju drugu stranu medalje. A to su hladne svlačionice, poluprazne sale, sujete, pokvareni menadžeri, besparice. Ali nostalgija uvek radi na zaboravu.
Ovo vreme sjećanja i hiperinflacija knjiga o ranim osamdesetim godinama su se poklopili sa neformalnim jubilejem. Četrdeset godina je prošlo od ključnih događaja novog talasa.
Prvi album slovenačke punk grupe Pankrti "Dolgcajt" je upravo doživio luksuzno vinilno reizdanje. I to u limitiranom tiražu od 700 primjeraka. Pregled novotalasnih godina u Sloveniji (ali i drugih žanrova) Žiga Valetič je obavio u knjizi "80ta: desetletje mladih”.
Četrdeseti rođendan debi albuma "A dan je tako lijepo počeo” reanimiranih riječkih Parafa trebalo je da obilježi serija koncerata. Ali je pandemija to osujetila. Ipak, krajem prošle godine su održali dva rasprodata i furiozna nastupa u Novom Sadu i Beogradu.