Kasno pokajanje

Oskara Greninga u njemačkim medijima zovu „knjigovođom iz Aušvica“. Kakva glupost! Da je Grening stvarno bio knjigovođa Aušvica, još bismo mogli da mu budemo i zahvalni, jer upravo je pedantnost logorskih zapisničara omogućila da saznamo o razmjerama fabričkog ubijanja Jevreja u Evropi. Primjerenije bi bilo Greninga zvati „nosač kofera iz Aušvica“. Jedan od njegovih zadataka bio je da ukloni prtljag logoraša koji su iz voza direktno sprovođeni u gasne komore.

Pošteđeni zločinci

„Nosači kofera“ – to su oni koji o malo čemu odlučuju, ali spremno izvršavaju naredbe. Baš kao i Oskar Grening, koji je bio tako poslušan da je dogurao do podoficira mašine za masovno uništenje u Aušvicu. Prema svemu što znamo, taj čovjek nije direktno bio umiješan u ubijanje; nikoga nije ustrijelio, umlatio niti je ubacio ciklon B u pogon gasne komore. Državno tužilaštvo mu, u optužnici na 85 strana, tako nešto i ne prebacuje. Ali, Oskar Grening je u Aušvicu bio kao pripadnik SS-a. Baš kao još 7.000 drugih Nijemaca, od kojih se ni njih sto nije našlo pred sudom.

Grening nije skrivao svoju prošlost. Svjedočio je pred sudom protiv jednog ubice iz Aušvica. Već godinama daje detaljne intervjue o svom nekadašnjem poslu u logoru. O tome je govorio za ugledni nedjeljnik Špigel ili za BBC. Niti je bježao, niti se skrivao – prethodnih 70 godina normalno je živio u Nemačkoj.

Zašto onda danas suditi jednom 94-godišnjaku? Odgovor više govori o njemačkom posljeratnom pravosuđu nego o počiniocima: decenijama su pred sud izvođeni samo oni kojima se moglo dokazati da su svojom rukom nekog ubili. Prva optužnica protiv Greninga je tako prije više od 30 godina odbačena jer nije mogao da bude optužen za ubistvo. Tek prije četiri godine presuđeno je protiv Džona Demjanjuka koji je bio „samo“ stražar u logoru Sobibor. Od te presude, svako ko je učestvovao u „radu“ logora, može biti optužen za saučesništvo u ubistvu – čak i ako je bio recimo kuvar. Tako se proširio broj onih koji su interesantni tužilaštvu. To se događa tek sada, kada je malo njih u životu, a i oni koji žive uglavnom su u desetoj deceniji.

Simbolički značaj

Stoga proces ima prije svega simbolički značaj, najprije za samo njemačko pravosuđe: osudom bi nova generacija sudija definitivno raskrstila sa više nego upitnom praksom svojih prethodnika.

I Oskaru Greningu će, ako zaista, kako kaže, decenijama pati i ima noćne more, pomoći otvoreno priznanje, kajanje i molba za oproštaj. Za razliku od drugih staraca, njegovih bivših nacističkih kolega, Grening se nije skrivao iza navodno lošeg zdravstvenog stanja. On je već prvog dana procesa (21. april) našao prave riječi. Zato mu treba odati priznanje. Može se samo poželjeti da njegova poruka dopre do onih koji još i danas drže Hitlera za najvećeg njemačkog sina.

Zakašnjeli proces je važan i za jednako stare preživjele logoraše: više njih je iz cijelog sveta doputovalo u Lineburg, da pred sudom, možda posljednji put, ispričaju šta su proživjeli.

Presuda koja se očekuje za tri mjeseca maltene je od drugorazrednog značaja. Moralna osuda počinilaca i pomagača zločina odavno je jasno formulisana. Ako Grening, kako se očekuje, bude proglašen krivim, teško da će biti smješten u zatvor, s obzirom na svoje godine. „U ime naroda“ je današnja Njemačka, u odnosu na onu nacističku, vrlo milostiva.