Kladionica – patologija najpoštenije kocke

Pasionirani kladioničari reći će vam da je pogađanje sportskih rezultata, prije svega, jeftina zabava. Za svega 20 dinara stvarate kombinaciju snova kojom ćete zaraditi bar prosječnu platu u Srbiji. Milan Vasojević iz Beograda već godinama tikete popunjava skoro svakodnevno. „Ne mogu da gledam fudbalsku utakmicu, ako se nisam kladio na nju. Uglavnom igram kombinacije, na šest-sedam tiketa uplatim po 200 do 300 dinara. Moj najveći dobitak do sada je 200.000 dinara“, priča Milan. „Kladionica je najpoštenija kocka. Igrao sam i elektronski rulet i poker na aparatima, ali tu je softver takav da rijetko dobijate. Kod klađenja toga nema“, kaže Milan za DW.

Prosječan igrač koji se kladi na sportske rezultate ima od 25 do 40 godina, zaposlen je, sa srednjim ili visokim obrazovanjem, a na tiket troši između 20 i 180 dinara, navode u Udruženju priređivača igara na sreću – UPIS.

„Ljudi najčešće na jednom tiketu za malo para odigraju veliki broj utakmica, kao nekada u sportskoj prognozi“, priča radnik jedne od beogradskih kladionica, koji želi da ostane anoniman. On dodaje da je mlađima od 18 godina zabranjeno da se klade, ali da je zbog toga imao problema. „Dođe klinac i donese tiket za uplatu. Ja ga odbijem jer nije punoljetan. On ode kući i vrati se sa ćaletom koji me onda napadne što nisam otkucao tiket“, navodi radnik kladionice.

Kao banka koja pare uzima odmah

Građani Srbije se često zanose da će „odrati“ kladionicu što rijetkim srećnicima i pođe za rukom. Ipak, kladionica se ne oslanja na sreću, već na zakon brojki. Tako na primjer, ako se kladite na ishod četiri utakmice (fiksevi) na jednom tiketu, postoji 81 moguća kombinacija rezultata, od čega igraču samo jedna kombinacija donosi dobitak, a ostalih 80 je u korist kladionice. „Pravljenje kvota je surova matematika. Matematika namješta da kladioničari u perspektivi ostavljaju kladionici novac“, objašnjava za DW Bojan Sovilj, primijenjeni matematičar, direktor za istraživanje i razvoj kladionice „Mocart“. „Niko od nas ne primijeti kada uloži sto dinara na tiket pa izgubi. Izgubite tako 50 puta, ali 51. put dobijete 4.500 dinara pa se radujete, pričate svima… A u stvari ste u minusu 500 dinara. To je nešto slično kao banka, samo što kladionica pare uzima odmah“, objašnjava Sovilj.

Najviše, uglavnom neutemeljenog, samopouzdanja imaju ljudi sa dojavom. Oni znaju kako će se završiti utakmica i spremni su da „opelješe kladionicu“. Dojave su uglavnom fama, tvrde u Udruženju priređivača igara na sreću. „Upravo su sportske kladionice najveći protivnici namještanja sportskih rezultata, jer svako namještanje ima za cilj da se kladionicama uzme novac“, kaže za DW direktor tog udruženja Rade Karan. „Naše udruženje ima veoma dobru saradnju sa Fudbalskim savezom Srbije i na pragu smo potpisivanja protokola o saradnji upravo u cilju zajedničkog djelovanja protiv namještanja rezultata fudbalskih utakmica u Srbiji.“

Dugogodišnji kladioničari, međutim, vjeruju u sasvim suprotnu priču – da su kladionice umiješane u namještanje mečeva. Najveće namještanje u istoriji fudbala, prema uvjerenju Milana Vasojevića, dogodilo se 2009. godine, na revanš meču Reala iz Madrida i Liona u četvrtfinalu Lige šampiona. „Lion je kod kuće pobijedio1:0, a uoči revanša u Madridu, u svijetu i kod nas bile su milionske uplate na pobjedu Reala, a taj meč je završen neriješeno, 1:1. Svima je poznato da je kladionica „Bet end vin“ sponzor Reala. Od zarađenog novca isplatili su i Ronalda koji je te godine potpisao za Real“, ubijeđen je Milan u ovu verziju.

Počinje se uvijek iz razonode…

U Udruženju priređivača igara na sreću kažu da teorija po kojoj ekonomska kriza dovodi do ekspanzije igara na sreću naprosto nije tačna. „Sa početkom ekonomske krize u svijetu i najveći svjetski priređivači bilježe pad obima poslovanja od oko 25 odsto. Kod srpskih priređivača taj pad obima poslovanja iznosi od 25 do 30 odsto i on nažalost i dalje traje“, kaže Karan. „Jednostavno, igre na sreću cvjetaju tamo gdje ima para, a to su prije svega Sjeverna Amerika, Australija, Velika Britanija, Švedska, države azijskog dalekog istoka…“

Nešto drugačije stvari vide u Specijalnoj bolnici za bolesti zavisnosti u Beogradu. Tvrde da vrijeme krize, uz legalizacija kocke i sve više mjesta za klađenje, doprinosi rastu broja zavisnika od kocke. „Gotovo da nema pacijenta koji je zavistan od kockanja, a da bar jednom nije popunio tiket u kladionici. Uglavnom se počinje iz zabave i razonode, ali ima i onih koji poznaju fudbal, pa hoće da to znanje unovče u kladionici“, priča za DW psihijatar Snežana Alčaz, rukovodilac Centra za nehemijske zavisnosti. „Upravo sam imala pacijenta koji je bio poznati fudbaler i koji je sa svojim prijateljima počeo da se kladi zato što poznaje fudbal. Kaže da su imali dojave rezultata za namještene utakmice. Tako se navukao i postao zavisnik od kocke.“ Prema riječima doktorke Alčaz, kockanje se svrstava u bolesti zavisnosti koje imaju dugotrajan tok i gdje se često dešava vraćanje u bolest. Liječenje, dodaje ona, traje i do dvije godine.

Kladionica-kafić-banka, to je urbani srpski trijumvirat. Uprkos tome što danas na svakom ćošku možete uplatiti tiket, u Udruženju priređivača igara na sreću podsjećaju da je prije pet godina bilo dvostruko više kladionica u Srbiji. Trenutno ima 1.400 registrovanih objekata za klađenje, što Srbiju svrstava na 19. mjesto u Evropi. Osim razvijenih (i znatno većih država), ispred Srbije su po broju kladionica Rumunija, ali i manje komšijske zemlje – Hrvatska i Bosne i Hercegovina.

Autor: Vladimir Minić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić