Košmar za EU
Rezultat je katastrofa, i to za sve. Ova odluka će donijeti samo gubitnike. Zagovornici "bregzita" se sada možda osjećaju nezavisnije, ali će oni brzo primijetiti da je to prividna nezavisnost. Zemlja će im postati siromašnija. I, što je vrlo važno: Ujedinjeno Kraljevstvo bi moglo da se raspadne, jer većina Škota želi da ostane u EU i zato će se otcijepiti. I zahtjevi za ujedinjenom Irskom bi mogli da postanu glasniji, jer spoljna granica EU poslije "bregzita" vodi posred Irske.
No, bar isto toliko teške posljedice mogu da se očekuju u ostatku EU. Ne samo što će nedostajati jedan važan neto-platiša u zajednički budžet. Nedostajaće i jedan spoljnopolitički, diplomatski i vojni "teškaš", država koja je Evropsku uniju učinila otvorenijom prema svijetu i više orijentisanom na konkurentnost. Britanci će posebno nedostajati Njemačkoj. Ima već dovoljno zemalja koje bi u vremenu globalizacije najradije izolovale Evropsku uniju i za koje je disciplinovano trošenje novca strana riječ. London i Berlin, kada je o tome riječ, vuku na istu stranu. Taj partner sada otpada.
Ali, možda najvažnija posljedica jeste politička: Britanija bi i drugima mogla da posluži kao primjer. Ne mora odmah doći do istupanja drugih zemalja. Ali, druge zemlje bi mogle da počnu da prijete sličnim referendumima i, slično Velikoj Britaniji, da traže sva moguća specijalna prava i izuzetke. Na kraju bi ostala EU iz koje svako može da uzima ono što mu odgovara i da se ni na šta više ne obavezuje. Ta labava konstrukcija ne bi više bila globalni akter koga svi ozbiljno shvataju.
Gdje je evropski višak vrijednosti?
Mnogi u Evropi bi sada voljeli da Britanci osjete posljedice svoje odluke: izlazak je izlazak. Ustupaka ne smije biti. Umjesto toga, baš na njihovom primjeru treba pokazati državama sa sličnim tendencijama da sa "dezerterima" (izraz predsjednika Evropske komisije Žan-Kloda Junkera) nema pardona. To bi bilo ljudski razumljivo, ali bi nanijelo štetu i interesima EU.
Onaj ko traži odmazdu, ne shvata koliko je u mnogim zemljama EU narasla skepsa, pa i netrpeljivost, prema EU. Prijetnje bi samo dodatno podgrijale atmosferu. Umjesto toga, sada treba sačuvati živce i pokušati da se sa Britancima stvore nove veze. Naravno, to neće biti surogat za članstvo u Evropskoj uniji, ali ni politika zvana "sve ili ništa" ne pomaže.
Na kraju krajeva, i EU bi sama sebi trebalo da postavi kritička pitanja. Građanima više nije dovoljna mantra iz Brisela da se svi problemi rješavaju sa "više Evrope". Primjer za to je izbjeglička kriza, koja je za mnoge najveći izazov na kontinentu. Tu je "više Evrope" značilo (njemački) zahtjev da se teoretski neograničen broj izbjeglica raspodijeli po čitavoj Evropi, izbjeglica koje drugi uopšte nisu ni htjeli da prime. I neriješena dužnička kriza je sa svojim "evropskim odgovorom" više problema stvorila nego riješila: bogate zemlje smatraju da su iskorišćene, a siromašne da im se nameće tutorstvo.
Ubuduće bi trebalo da bude bolje objašnjeno kakav je višak vrijednosti koji donosi evropska saradnja. Više nije dovoljno da se samo ukazuje na EU kao na mirovni projekat i da se sva druga pitanja sklanjaju u stranu.
Da, britanska odluka je košmar. Ona je istovremeno i najglasniji mogući poziv na uzbunu. Bespoštedna samokritika i razmišljanje o onome što može da se postigne zajednički - to je zapovijest ovog trenutka.