Kome odgovara podjela Kipra?

„Za šta bi ujedinjenje bilo dobro", pita jedan trgovac suvenirima u blizini džamije u turskom dijelu Nikozije: „Mi imamo naš mir i živimo u sigurnosti. I ovdje nam je dobro". I sada, tokom zime, njegova radnja je dobro posjećena. Robu dobija gotovo isključivo iz Turske. Da li bi mogao tako da se snabdijeva i poslije mogućeg ponovnog ujedinjenja ostrva? Svuda na Kipru možete sresti ljude koji postavljaju takva praktična pitanja. Posebno su zanimljiva pitanja koja se tiču imovine. Više od 200.000 grčkih Kiprana bi mogao da traži svoja prava na imovinu u sjevernom (okupiranom) dijelu Kipra – baš kao i oko 65.000 turskih Kiprana na južnom (grčkom) dijelu ostrva.

U ove poslednje spada i Zeki Arčan. Penzionisani policajac potiče iz jednog sela u blizini grada Pafosa. Njegova porodica se poslije turske invazije (1974) preselila na sjeverni dio ostrva. Već 40 godina oni žive u Morfou, ili Guzeljurtu, kako se grad zove na turskom. U slučaju ponovnog ujedinjenja, taj region bi bio u sastavu grčke savezne pokrajine. Zeki Arčan kaže da bi i pored toga ostao tu. To se odnosi i na većinu od oko 17.000 stanovnika regije koji potiču sa juga. Skoro svake godine, Zeki obilazi svoj rodni grad Pafos i tamo se sreće sa starim prijateljima i članovima porodice. Ali, ne želi da se vrati tamo. „U Morfou sam se oženio, tu su mi rasla deca, ona sada tu i rade i imaju svoje porodice. Na jugu bi bili stranci". On namjerava da podnese zahtjev za obeštećenje zbog imovine koja mu je oduzeta u Pafosu.   

Ove nedjelje su obnovljeni pregovori na Kipru. Pregovaračima obje strane nije ostalo mnogo vremena da razjasne pitanja koja su još otvorena. Za nešto više od pet nedjelja, u Ženevi će oni, na sastanku kome će prisustvovati i sile-garanti Grčka, Velika Britanija i Turska, pokušati da nađu rješenje. Atina i London su već nagovijestili da su saglasni s tim procesom, a u Ankari još nisu sigurni. Ali, to što Turska nije onemogućila pregovore i što se već jednom – 2004. godine – složila sa planom ponovnog ujedinjenja bivšeg generalnog sekretara UN Kofija Anana, na Kipru se smatra konstruktivnim stavom.

Na sjeveru agent, na jugu izdajnik

Nijazi Kiziljurek smatra da iza toga postoje dva motiva. „Turska je međunarodno izolovana. Doprinosom rješavanju problema Kipra, ona pokazuje da nije dio problema, već da je u stanju da rješava međunarodne konflikte. Osim toga, ona želi da gas, koji je potreban zemljama istočnog Sredozemllja, do Evrope stiže preko Turske". Kiziljurekova je profesorka političke istorije na grčkom Univerzitetu Kipra; studirala je i doktorirala u Bremenu. Ona spada u malobrojne pripadnike turkog naroda koji su ostali na jugu Kipra.  

Na sjeveru Kipra je, međutim, smatraju izdajnicom a na jugu – turskom agentkinjom. Od prije dvije godine, ona je u timu savjetnika predsjednika Nikosa Anastasijadisa, koji je pristalica ponovnog ujedinjenja. To važi i za Mustafu Akinčija. Oba predvodnika svojih etničkih grupa potiču iz Larnake. To zajedničko porijeklo im je u dosadašnjim pregovaračkim maratonima pomagalo da prevaziđu razne blokade. Sada se, kako kažu pristalice ujedinjenja, već nalaze u „ciljnoj ravnini".   

No, i kada bi u Ženevi došlo do velikog proboja u pregovorima, ujedinjenje ne bi još bilo zagarantovano. Nije sigurno kako bi se stanovnici ostvra izjasnili na referendumu o tome, kaže Ahmet Sozen. On je politolog i profesor na Univerzitetu istočnog Sredozemlja na sjevernom Kipru. Od 2008. on sprovodi ankete na čitavom ostrvu. I dok su grčki stanovnici ostrva sve naklonjeniji ujedinjenju, sve više Turaka je protiv toga. Šanse da većina na referendumu podrži ujedinjenje su u najboljem slučaju – 50 odsto. Sozen smatra da „na obje strane mora da se sprovede velika kampanja koja bi neodlučne ubijedila u prednosti ponovnog ujedinjenja."

Je li suživot uopšte moguć?

Grk Harilas Harilau kaže da bi u slučaju ponovnog ujedinjenja bio „među prvima" koji bi se vratili u svoje rodno mjesto. On je zamjenik predsjednika opštine Morfou na sjevernom Kipru, iako ne stanuje tamo. Koliko god to zvučalo neobično, na lokalnim izborima koji se održavaju za dvije nedjelje će prognanici sa sjevernog Kipra glasati za gradsku skupštinu i neku vrstu predsjednika opštine u egzilu. glavni zadatak tih predstavnika će biti da njeguju sjećanje na stari zavičaj, kao i običaje i da objašnjavaju svoju sudbinu ljudima u inostranstvu.

Kuća Harilauovih u Morfou još postoji. Tu je i zemljište. U slučaju ujedinjenja, ta imovina bi trebalo da bude vraćena bivšim vlasnicima. Harilaos Harilau ne može da zamisli Morfou u kojem zajedno žive Grci i Turci. „Kada bi u Morfou ostalo nekoliko stotina Turaka, ne bi bilo problema", kaže, „ali moglo bi da ih bude kada bi tu bilo 2.000 do 3.000 Turaka i isto toliko Grka". U Morfou ima još mnogo zemljišta na kojem bi mogla nići naselja kiparskih Turaka. Niko ne zna ko bi to finansirao.

Jasno je da postoji i strah od mogućeg zajedničkog života. A on pokazuje koliko su se dvije etničke grupe tokom proteklih decenija udaljile jedna od druge. Kipar je podijeljen već 42 godine. Koliko će vremena proći dok se ljudi tamo ponovo ne zbliže? I da li će oni uopšte biti spremni za tako nešto?