Kome uopće treba Sjeverni tok 2?
10. septembar 2020
Plinovod Sjeverni tok 2 nikada nije bio isključivo gospodarski projekt – iako je njemačka kancelarka Angela Merkel dugo vremena tvrdila suprotno. U diskusiji oko plinovoda se stalno spominjalo ekonomske argumente: ruski plin je trebao s vremenom nadoknaditi postupno smanjenje eksploatacije norveškog, nizozemskog ili plina iz drugih europskih zemalja, te tako omogućiti realizaciju njemačkog energetskog „zaokreta“, u okviru kojeg je predviđeno potpuno povlačenje iz proizvodnje atomske, odnosno energije iz fosilnih izvora kao što je npr. ugljen. Rusija je u tom projektu primarno htjela dobiti izravan pristup Njemačkoj – odnosno zaobići tranzitne zemlje poput Ukrajine ili Poljske, kako ubuduće ne bi bila ovisna o njima.
Već devet godina plin „teče“ kroz cijevi plinovoda Sjeverni tok 1 (North Stream 1). Plinovod Sjeverni tok 2, o čijoj se sudbini sad intenzivno diskutira, trebao bi praktički udvostručiti kapacitete distribucije zemnog plina na 110 milijardi kubičnih metara. Otprilike još samo 100 kilometara nedostaje do okončavanja gradnje, odnosno polaganja cijevi na dno Baltičkog mora.
Ali dodatni ruski plin ustvari uopće nije potreban. „Sjeverni tok 2 nije nužno potreban za osiguravanje opskrbe energijom Savezne Republike Njemačke i Europe“, kaže Christoph Weber, profesor sa Sveučilišta Duisburg-Essen. „Osim toga dostupan je zemni plin iz različitih izvora, bez obzira radi li se o Norveškoj, SAD-u ili sjeveru Afrike", kaže Weber za DW.
„Nepotrebno, štetno, neisplativo"
I Marc Oliver Bettzüge, direktor Instituta za energetsku ekonomiju (EWI) Sveučilišta u Köln, smatra da neće biti „rupa“ u opskrbi energijom u slučaju da se doista obustavi gradnja Sjevernog toka 2.
Na drugoj strani navodi i pozitivne efekte spornog plinovoda – ukoliko on doista bude izgrađen. Cijena plina u Europi bi u tom slučaju „osjetno, možda i dramatično“ opala, tvrdi Bettzüge za list „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, i to „za oko 5 posto“. To su izračunali stručnjaci EWI-ja u okviru jedne studije koju je financirao - North Stream 2. Ona je objavljena u travnju ove godine.
Energetski stručnjaci renomiranog njemačkog Instituta za gospodarska istraživanja (DIW) su oštriji u ocjeni prednosti i nedostataka plinovoda. Novi plinovod je „energetski nepotreban, ekološki štetan i ekonomski neisplativ", tvrdi Klaudia Kemfert, koautorica jedne studije objavljene 2018. Čak i ruski analitičari sumnjaju da će se taj projekt isplatiti ruskom koncernu Gazprom.
Za razliku od Sjevernog toka 1, projekta u koji su uključene europske firme, na primjer Eon iz Njemačke ili Engie iz Francuske, Gazprom je 100%-tni vlasnik firme koja realizira projekt Sjeverni tok 2.
Hoće li ceh platiti porezni obveznici?
To ipak ne znači da bi odustajanje od plinovoda štetilo samo Gazpromu. Pet europskih energetskih tvrtki u projektu sudjeluju na način da „pokrivaju“ po deset posto ukupnih troškova od oko deset milijardi eura: Uniper (bivši Eon) i Wintershall DEA (obje iz Njemačke), Royal Dutch Shell (Nizozemska i Velika Britanija), OMV (Austrija) i Engie (Francuska).
"Za ta poduzeća se onda postavlja pitanje hoće li uopće dobiti povrat već investiranih sredstava“, napominje energetski stručnjak Weber. „Oni bi vjerojatno pokušali ishoditi povrat novca kod politički odgovornih osoba koje bi i donijele odluku o obustavi gradnje.“ A u tom slučaju bi na koncu ceh platili porezni obveznici.
Za sada je posve otvoreno i kako bi Rusija reagirala na eventualno povlačenje Njemačke. „Rusija će argumentirati da je do sada uvijek bila pouzdan distributer“, smatra Weber. „I onda će pod znak pitanja staviti pouzdanost Njemačke.“
Postoji li dakle opasnost da Rusija uz pomoć (preostale) isporuke energije pokuša vršiti pritisak?Timm Kehler, član uprave "Zukunft Erdgas", jednog strukovnog udruženja koje se u svom radu fokusira na budućnost zemnog plina, taj scenarij smatra itekako realističnim. „Udio ruskog zemnog plina u ukupnoj potrošnji plina unutar Europske unije iznosi oko 40 posto“, rekao je on za list „Handelsblatt“. „Tu se količinu ne može na brzinu nadomjestiti." U Njemačkoj ruski plin ima udio od skoro 50% u ukupnoj potrošnji plina.
Pitanje vrijednosti
I što sad? „Zadatak politike je da donese odluku u ovoj zamršenoj situaciji. Koji su nam savezi važni?“, pita se Weber. I dodaje: „Znanstvenici mogu uvijek rasvijetliti samo jedan aspekt cijele priče.“ A kao znanstvenik on priželjkuje jasna i jedinstvena pravila trgovine CO2 certifikatima u Njemačkoj, što je ustvari ključni dio njemačke energetske reforme. U tom slučaju bi se, dodaje Weber, prilikom kalkuliranja isplativosti nekog projekta (u ovom slučaju Sjevernog toga 2) u većoj mjeri uvažilo i ekološke aspekte.
Kao obični građanin, dodaje Weber, on ima itekako razumijevanja za zahtjeve da se obustavi realizacija projekta: „Ja osobno mislim da Njemačka i Europa kao zajednice vrijednosti moraju stajati iza svojih vrijednosti. A to može u ekstremnom slučaju značiti i donošenje jedne takve odluke.“
Gabriel Felbermayr, predsjednik Instituta za svjetsku privredu (IW) iz njemačkog Kiela, smatra da ima i puno boljih ideja od odustajanja od projekta Sjeverni tok 2. U intervjuu za „Der Spiegel" on je, na temelju istraživanja više od 750 sankcija od 1950. do 2016., objasnio zašto prekid gradnje plinovoda nije pogodno sredstvo za vršenje pritiska na Vladimira Putina: „Sankcije nikada ne djeluju brzo i mogu uspjeti samo ako su potpune, znači ako oslikavaju cjelokupnu gospodarsku aktivnost i ako iza njih stoji veliki dio svijeta. Ako su sankcije samo parcijalne, ako se tiču nekih konkretnih projekata, onda imaju slab učinak“, napominje Felbermayr.
On se, umjesto obustave gradnje plinovoda, zalaže za potpunu promjenu političkog odnosa prema Putinovom sustavu, kako bi došlo do promjena u ruskoj unutarnjoj politici. Što je onda alternativa? „Europa je imala dobra iskustva sa zamrzavanjem imovine ključnih figura u određenim zemljama. Sad to možemo i bolje nego prije 20, 30 godina. Možemo ciljano pogoditi financijske interese nekih osoba za koje moramo pretpostaviti da su uključene u to“, kaže predsjednik IW-a za magazin „Der Spiegel“.
No, u svemu tome postoji i jedan argument kojem se u politici poklanja tradicionalno malo pažnje. Nakon što je 2018. u saudijsko-arapskom konzulatu u Istanbulu ubijen novinar Jamal Kashoggi, Njemačka je jedno kraće vrijeme obustavila isporuku oružja u tu zemlju. No, uopće se nije diskutiralo o tome da se Saudijsku Arabiju „kazni“ prestankom kupovine nafte od te zemlje.