Konoplja nudi više od tekstilnih vlakana

Polja sinjskoga kraja polako se pripremaju za proljetnu sjetvu. Čitavo područje nekada je nadaleko bilo poznato po uzgoju kupusa, no planski poljoprivrednih obradivih površina sve je manje. Ipak neki su budućnost pronašli u novim kulturama. Industrijska konoplja već je treću godinu u Dalmaciji, a i šire, prepoznatljiv brand obitelji Moro. „I naša se obitelj bavila uzgojem kupusa, danas na žalost toga u sinjskom kraju skoro više uopće nema“, prisjeća se Jelena najstarija od petero djece u obitelji Moro.

Poljoprivreda umjesto inozemstva

Budući da su odrastali uz poljoprivredu roditelji su ih poslali na fakultete, nadajući se lakšem životu za njih. No kako to često u životu biva, oni su se ipak na kraju vratili poljoprivredi. „Ja sam završila pravni fakultet, a brat Frano ekonomski, budući da u našem cijelom kraju nema nikoga od naše generacije tko je ostao tu, znali smo, ili ćemo smisliti nešto produktivno ili spakirati kofere i put pod noge“, objašnjava nam Jelena kako je sve počelo. I sama je neko vrijeme volontirala i stažirala u Hrvatskoj, a potom radila u Njemačkoj i Sloveniji. „U Sloveniji sam imala tu sreću da sam mogla učiti kako se pišu projekti za EU-fondove, a tamo sam se i prvi put susrela s konopljom. Uvidjevši sve njezine mogućnosti došli smo na ideju o uzgoju“, kaže Jelena. Uslijedio je posao istraživanja tržišta, sorti i svega što je potrebno kako bi ta kultura uspjela što bolje u njenom novom okruženju.

„Mi smo jedini proizvođači u Dalmaciji za sada, stoga smo na vlastitom iskustvu morali učiti“, dodaje Frano, sjećajući se prve sjetve koja nije bila uspješna. No od 2015. krenuli su s tri proizvoda: čaj, ulje i proteini, a od prošle godine imaju i brašno. Konoplja se kažu nam, na tržištu naziva još „superhrana“ jer je dokazano da čovjek može preživjeti od šake sjemenki dnevno budući da posjeduje sve što je organizmu potrebno. Upravo zato su se bez velikih reklama, u relativno kratkom vremenu, uspjeli probiti na tržište. Zadovoljni kupci kojima preparati pomažu u ublažavanju zdravstvenih tegoba i usmena predaja najbolja su reklama.

„Mnogi nas pitaju, a mnogi i griješe, kada pišu, koje su razlike u vrstama konoplje. Industrijska konoplja: Cannabis sativa L, koju mi uzgajamo ima ispod 0,2 THC-a (psihoaktivnog sastojka, op. ur.) što je i zakonom regulirano, te je svi legalno mogu koristiti. Za razliku od indijske konoplje, koja je svima poznata kao marihuana, ima veći postotak THC i zna se da je ilegalna. One izgledaju skoro identično, a i sestrinske su sorte, ali razlike u korištenju su ogromne“, kroz smijeh objašnjava Jelena. Konopljina iskoristivost je sto postotna, te je isplativa kultura, pogotovo u Slavoniji gdje bi se mogle kao nekad uzgajati veće površine. „Ne tako davno, 80-ih godina u Slavoniji se konoplja proizvodila za tekstil, no danas je zbog nepostojanja zakonske regulative cijela ta industrija potpuno uništena“, kaže nam Frano. No obitelj Moro je svoju perspektivu vidjela upravo u toj za sada rijetkoj biljci u Hrvatskoj.

Samoodrživo eko-gospodarstvo kao budućnost

Pišu projekte, koriste fondove, dobivaju sredstva; iako su to uglavnom mali projekti koji pokrivaju osnovne troškove, to ih ne obeshrabruje. Svaku zarađenu kunu ulažu dalje u unapređenje svog ekološkog gospodarstva. Znaju da se od jedne kulture ne može opstati, pogotovo u Dalmaciji koja ima problem parceliziranog zemljišta. Stoga im je želja i cilj svoju paletu proizvoda proširiti na više vrsta eko-povrća i jaja od koka iz slobodnog uzgoja koje će proizvoditi gnojivo za sve kulture. Tako se nadaju da će svojim samoodrživim eko gospodarstvom, potrošačima ponuditi kvalitetu, količinu i spektar. Napravili su i korak dalje ka svom cilju. Sredstva za koke Hrvatice već su dobivena, što znači novi projekt i novu avanturu.

„Osim mene i Frane ravnopravno sudjeluje i sestra Ivana, magistrica talijanistike i kroatistike, a naravno kada je sezona branja konoplje za čaj, uskaču i preostalih dvoje; brat pomorac, inženjer pomorske nautike i sestra srednjoškolka, te naravno ostali ukućani“, kaže  Jelena. Iako su na kraju priče oko poljoprivrede angažirani ponovno svi članovi obitelji, ipak kaže Frano ponekad se zapita, je li mu sve to trebalo. No ljubav prema rodnom kraju i sav uložen trud uvijek su motiv za dalje. „Kada vidiš da si nešto postigao i došao do nečega, žao ti je sve to ostavit, boriš se dalje i nadaš se boljem, iako nije lako.“