Kriza humanosti u svijetu
Glavnom tajniku UN-a Banu Ki Moonu nedostaje karizme na dužnosti koju obnaša. Tako nije uspio ni neke od zapadnih šefova vlada navesti da dođu na prvi Svjetski humanitarni summit. Zar ćemo po tko zna koji put govoriti o gladnima na jugu Afrike jer je opet neka suša? Što se još može reći o nevoljama izbjeglica kada ih građani zapadnih zemalja ne žele primiti u Europu? I koliko smo već puta čuli priče o djeci koja nemaju pristup školskom obrazovanju ili o seksualnom nasilju nad ženama, što se u međuvremenu koristi kao ratno oružje?
Summit bijede i patnje
Trenutno imamo priliku gledati više patnje nego ikada u povijesti Ujedinjenih naroda, rekao je glavni tajnik UN-a pokušavajući tako apelirati na savjest čelnih političara. Ali francuskom predsjedniku Francoisu Hollandeu, Britancu Davidu Cameronu i drugim šefovima velikih industrijskih zemalja očito je puna kapa već i priče o patnji ljudi širom svijeta. Oni nisu ni došli u Istanbul. Časna iznimka je tek Angela Merkel. Ili je možda i ona došla samo zato što je htjela iskoristiti priliku da još jednom porazgovara s domaćinom Recepom Tayyipom Erdoganom o sporazumu između Turske i EU-a?
Njemačka kancelarka je rekla kako se sve češće mogu vidjeti prizori bombardiranja škola i bolnica i da je to "strašno iskustvo". Čovjek joj poželi doviknuti: "Onda učini nešto protiv toga!"
Humanitarne organizacije se žale kako su napadi na djecu i bolesne postali "nova normalnost". Ali ono što se ponavlja očito otupljuje. To nije samo slučaj s televizijskim gledateljima, nego i sa šefovima vlada. No njihova je prokleta dužnost štititi međunarodno pravo i ljudska prava! Onaj tko okreće glavu je saučesnik.
To važi i za ruskog predsjednika Vladimira Putina koji i dalje vodi rat u Siriji za Assada i time beskrupulozno produžava patnju ljudi. I za Kinu koja sprječava donošenje rezolucija kojima se ratni zločinci pozivaju na odgovornost. To važi i za afričke diktatore bez savjesti koji sve podređuju svojoj nezasitnoj pohlepi za moći - ova lista bi se mogla produžiti.
Očistiti ispred vlastitog praga
Ali nemojmo se samo žaliti na druge, nego pogledajmo malo i sami sebe, Zapad. I Sjedinjene Države se već predugo prave kao da one s ovom čitavom ljudskom patnjom nemaju veze. Prihvatiti izbjeglice moglo bi, naravno, značiti sigurnosni rizik. A čuvari ljudskih prava u Europi su pokleknuli čim je izbjeglička kriza zakucala na njihova vrata.
Na koncu konca su svi prevelike kukavice da bi pogledali u lice vlastitom neuspjehu. Izbjegavaju summit na kojemu prije svega humanitarne organizacije od njih ne žele čuti praznu retoriku, nego zahtijevaju konkretna djela. Mi jako dobro znamo da je humanitarni aparat intertan i da bi mogao biti efikasniji nego što jest, ali sve je bolje nego ignorirati patnje milijuna ljudi.
Na jednom forumu o zaštiti civilnog stanovništva na rubu summita u Istanbulu govorila je i jedna Jezidkinja koja je opisivala svoja iskustva kao zatočenica IS-a. Onaj tko ju je čuo zna o kakvim patnjama se radi. Onaj tko to može ignorirati, nije čovjek.