Maroko: Budućnost za migrantice unatoč nedaćama

U svom stanu u Hay Charafu, rezidencijalnoj četvrti na sjeveru Marakeša, Oumou Sall brine o svojoj tek rođenoj bebi. 27-godišnja Senegalka preselila se u Maroko 2017. kako bi završila magisterij iz poslovne administracije. Sada je na porodiljskom dopustu, ali za sedam dana vraća se na posao u call centar - jedan od mnogih u gradu.

Sallina priča slična je priči mnogih žena koje se doseljavaju u ovu sjevernoafričku zemlju iz podsaharske Afrike u sve većem broju. Prema posljednjim podacima Ujedinjenih naroda, 48,5 posto regularnih migranata u Maroku su žene.

Za DW kaže da joj nije bilo teško učvrstiti se na poslu: "Brzo sam upoznala druge ljude iz subsaharske Afrike, a s mojim nadređenima stvari idu dobro."

Tržište rada u Maroku se mijenja: zemlja se sve više mijenja iz usputne stanice za (pretežno muške) radnike migrante na putu u Europu u zemlju odredišta - posebno za žene koje žele uzdržavati svoje obitelji bolje plaćenim poslovima.

Procvat call-centara otvara nove mogućnosti zapošljavanja

Industrija pozivnih centara u Maroku doživjela je procvat u posljednjih 15 godina, što je mnogim migrantima koji govore francuski olakšalo pronalazak posla. Sall, koja je podrijetlom iz Dakara, navodi da se u pozivnim centrima lako zaposliti i bez sveučilišne diplome - obično je dovoljno dobro poznavanje francuskog jezika. 

Njena fiksna plaća iznosi 2500 dirhama (oko 230 eura) mjesečno, plus razni bonusi vezani uz učinak. To znači da također može redovito slati novac svojoj rodbini kod kuće.

"Mi zapravo radimo za bonuse", objašnjava Sall. “Ako ih dobijemo, možemo poslati novac svojim obiteljima i također uštedjeti novac."

Nove priče o migraciji

Oko 200 kilometara jugozapadno od Marakeša, u četvrti Cité Essalam u Agadiru, senegalska poduzetnica Khady Wade Balde elegantno dočekuje svoje mušterije - uglavnom Marokanke - u jednom od svojih kozmetičkih salona, ​​"Khady Hair".

Dok pomno motri na svoj tim od desetak zaposlenika, objašnjava kako je 2008. u Maroko stigla sama. Tada 23-godišnjakinja željela je usavršiti svoje frizerske vještine. Pod vodstvom marokanskog mentora završila je obuku i uložila mnogo lične žrtve tokom godina dok konačno nije uspjela otvoriti svoj prvi salon.

„Tada su za žene iz subsaharske Afrike bili samo poslovi dadilje", kaže ona za DW. „Nije bilo frizera kao danas. Prvo su mislili da sam sobarica, ali ja sam htjela biti frizerka."

Danas je Balde tražena frizerka. Kaže da je zadovoljna onim što je ovdje postigla kao migrantica. Ali zna i za goleme poteškoće koje druge žene iz subsaharskih zemalja imaju u Maroku: "Ne znam kakav je život drugima, ali znam da je nekima teško. Nije za sve tako jednostavno kao  bilo meni."

Brojne migrantkinje se ne snalaze 

Uz svaku ovakvu uspješnu priču postoji mnogo više žena koje se baš i ne snalaze. U Maroku navodno živi između 70.000 i 200.000 migranata iz drugih dijelova Afrike – a mnogi od njih nemaju dokumente. Žene bez dokumenata posebno su ranjive na različite oblike iskorištavanja, posebice u poljoprivredi i kućanskim uslugama. 

S obzirom na sve veći broj migranata, vlada u Rabatu također je prilagodila politiku integracije. Dvije kampanje legalizacije (regulacije) omogućile su da oko 50.000 migranata dobije boravišnu dozvolu 2014. i 2017. godine.

Prema riječima Aide Kheireddine, marokanske istraživačice i stručnjakinje za rod i migraciju, ove su kampanje u početku bile korisne za pridošlice. "Prvi put u povijesti Maroka došlo je do masovne legalizacije migranata, a žene su ovdje posebno dobile priliku", kaže ona za DW. Ali ova politika se mijenja u negativnom smjeru od 2018.

Unatoč svim naporima za promicanje legalizacije, Maroko još uvijek ima zakon iz 2003. koji vrlo otežava izdavanje boravišnih dozvola. Općenito, u regulativi nedostaje senzinilitet za rodna pitanja, ističu nevladine udruge. Prema Kheireddineu, posebno su ugrožene žene s nesigurnim radnim odnosom.

"One su u opasnosti od raznih vrsta nasilja, posebice seksualnog”, objašnjava ona.

Poslovi u domaćinstvu i dalje su opasni za žene

U Casablanci Adji Dieng (ime promijenjeno, op. ur.) radi kao čistačica i dadilja za marokanski par. Došla je u Maroko 2019., a porijeklom je iz regije Casamance u Senegalu. Glavni joj je prioritet financiranje školovanja njene djece u Senegalu.

Prvi posao u Maroku pronašla je preko agencije, no nakon četiri godine loše je završilo. O detaljima ne želi govoriti. Nikada nisam tražila povišicu, rekla je za DW. "Sve što sam željela bilo je da mi pomognu u integraciji."

Poput mnogih njezinih kolega, Dieng još uvijek živi bez valjanih dokumenata godinama nakon njezina dolaska. Njene dnevne smjene traju deset do dvanaest sati – za što dobija 2500 do 3000 dirhama mjesečno. "To je još uvijek najbolja moguća stvar. Nikada ne bih mogla zaraditi ovu plaću u Senegalu", kaže ona.

Nakon desetljeća političke rasprave, 2018. na snagu je stupio novi zakon o radnicima u domaćinstvima. U to vrijeme to je hvaljeno kao značajan napredak. Od tada uvjeti za zapošljavanje uključuju i standardizirani ugovor. No od 2021. samo je 5000 zaposlenih u domaćinstvu registrirano u novom sustavu, od radne snage koja se procjenjuje na više od milion. 

44-četverogodišnja Dieng navodi da povremeno doživljava diskriminaciju - u javnom prijevozu ili na poslu. Ali ona sanja o tome da jednog dana može pohađati tečaj za slastičara i na kraju se vratiti u Senegal.

“Poteškoće s kojima se te žene suočavaju uglavnom su povezane s činjenicom da kada stignu nisu informirane o tome gdje pronaći smještaj, koje korake trebaju poduzeti i tako dalje”, kaže Ndeye Yacine Ndiaye, još jedna senegalska radnica koja živi u Bourgogne, dijelu Casablance 15 godina.

Došla je sa završenim magisterijem, a sada radi kao voditeljica komunikacija u banci. Zajedno sa suprugom odlučila se uključiti u dijasporu subsaharske Afrike i pomoći drugima koji prolaze kroz isti proces. Potom je osnovala online platformu "Attaches Plurielles", čiji je cilj pokazati "drugu stranu subsaharske dijaspore u Maroku" intervjuiranjem migranata i stručnjaka za migracije o pitanjima koja pogađaju zajednicu.

"Pokušavamo prikazati hrabre žene koje rade nevjerojatan posao, koje se ne mire samo sa svojom nevoljom, već pokušavaju iz nje pobjeći. One koje imaju volju da to postignu", kaže ona.

Ova reportaža je nastala uz podršku Pulitzer Centra. 

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu