Mic po mic, ali tvrdoglavo za prava gejeva i lezbejki!
23. juni 2018
„U Hercegovini je, u tradicionalnoj katoličkoj porodici, teže reći da si ljevičar i ateista nego da si peder", pomalo šaljivo mapira položaj prava LGBTI osoba u BiH Zdenko P. (pravo ime poznato redakciji), homoseksualac iz Mostara u razgovoru za DW. S obzirom da se u Beogradu danas, 23. juna održava Parada ponosa, tim povodom se pitamo kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini, jednoj od dvije zemlje Zapadnog Balkana u kojima se do sada nije održao protest pripadnika LGBTI populacije. Zdenko pak kaže da je danas u BiH izvjesnije da se dogodi 'parada nezaposlenih', ali naglašava: „Može doći do Parade ponosa u nekim šarenijim sredinama poput Sarajeva i Mostara, što u krajnjem slučaju može biti ujedinjujući faktor. Jer, imate nekakve konfliktne situacije i onda vam treba takoreći 'zajednički neprijatelj'."
U Sarajevu do sada nije bilo pokušaja da se organizuje Prajd. Na pitanje da li će ove godine biti parade ponosa u BiH, Emina Bošnjak, rukovoditeljica Sarajevskog otvorenog centra (SOC) kaže da neće, a kao glavni razlog navodi: „Ovo je izborna godina i to je sklizak teren i potencijalno poligon za žrtvovanje određenih manjinskih grupa zarad određenih političkih ciljeva." Ona napominje da još uvijek ne postoji institucionalna podrška.
Zanimljivo je, međutim, da i neki pojedinci u bh. društvu, koji podržavaju prava LGBT osoba smatraju da Parada ponosa ne treba da se održi. Smatraju to opasnim za ljude koji su outovani ili 'izašli iz ormara', zbog toga što im prijeti otvorena diskriminacija i nasilje.
Ima mnogo hrabrih na Balkanu
Folkera Beka, političara njemačke stranke Zelenih smo pitali koliko je Prajd važan za mladu demokratiju, poput BiH i drugih zemalja Zapadnog Balkana. „Uspostavom demokratije dobija se mogućnost da se govori o polnim odnosima i homoseksualnosti, o čemu se prije nije govorilo. I tu u samom startu veliku ulogu igra demonstracija, u smislu da se lezbejke, gejevi i transsekusalci pokažu i kažu: i mi smo tu, i nema nas samo u inostranstvu već živimo zajedno s vama", kaže Bek naglašavajući da je to jedan kolektivni coming out.
Postavlja se pitanje straha. Ljudi se boje da kažu da su homoseksualci. „Da. Mnogi se boje", kaže Bek i nastavlja: „Ali, na osnovu mog ličnog iskustva koje sam sabrao u zemljama Zapadnog Balkana, ima mnogo hrabrih. I njih ima, i ja se divim tim ljudima, jer u Njemačkoj nije bilo potrebno mnogo hrabrosti da se borimo za svoja prava posljednjih decenija. A ovi ljudi rizikuju svoju egzistenciju, a ponekad i svoje zdravlje i život."
Za trenutnu situaciju u Srbiji kaže da ide ka normalizaciji, a Emina Bošnjak za BiH da su se 'stvari pomjerile'. „Došlo je tih 5 minuta da zajednica bude vidljiva, tako da sada razgovaramo o pitanjima inkluzije, pripadanja LGBT osoba bh. društvu, i to ne kao građana drugog reda, već jednostavno ljudi koji žive tu."
Mic po mic...
Bošnjak za DW kaže kako je sve više mladih LGBTI ljudi koji odlučuju da budu out. „To su mladi s novim pogledima, novim idejama, sa željom da i naše društvo bude otvorenije, tolerantnije i onda to vide kao sopstvenu odgovornost; da javno pričaju o onome što jesu, da to ne kriju i to je upravo to kako stvari treba da budu postavljene: da je seksualna orijentacija i rodni identitet samo još jedan dio ličnosti. Ali, to sad ide mic po mic…"
Mic po mic se kretalo i u drugim zemljama regiona. Sjetimo se pokušaja održavanja Parade ponosa u Beogradu 2001. kada su huligani napali 30-ak učesnika protesta. Slike krvavih lica aktivista, koje su huligani bjesomučno šutirali dok su ležali na asfaltu, kao i sveštenika Srpske pravoslavne crkve, koji sa velikim krstom poziva učesnike na pokajanje dok istovremeno bez empatije gleda brutalno nasilje protiv LGBTI osoba i njihovih podržavalaca, obišle su svijet. 2008. u Sarajevu je grupa vehabija nasilno prekinula pokušaj održavanja Queer Festivala, u Splitu su 2011. učesnici Prajda gađani kamenicama, a na njih su bacane i petarde i suzavac. Iste godine je nasilje eskaliralo i u Crnoj Gori prilikom održavanja Parade ponosa u Budvi. Danas to, barem u Hrvatskoj izgleda znatno relaksiranije, u Srbiji takođe. A eto, i mic po mic u BiH.
„Do Prajda će u BiH doći iznutra. Jer, to je izraz nezadovoljstva jedne društvene grupe i to je način borbe. Kada ljudi izlaze na ulicu, izlaze zato što ih je natjerala neka nevolja", kaže Bošnjak.
A nevolje ima: u 2017. se povećalo nasilje prema transrodnim ženama, kao i diskriminacija u određenim javnim oblastima života. Podaci SOC-a pokazuju da je povećano i nasilje u porodici, kao i vršnjačko nasilje.
„Ne mogu definisati da li se radilo o vršnjačkom nasilju, koje je bilo bazirano na činjenici da se nisam uklapao ili na činjenici da se nisam uklapao zbog sekusalne orijentacije", kaže Zdenko P. kog smo pitali da li je trpio neku vrstu diskriminacije ili nasilja kao adolescent.
'Ja nisam hrabar'...
Volker Bek, njemački političar često putuje u druge zemlje u kojima su ugrožena prava homoseksualaca, kako bi podržao tamošnje aktiviste. I sam je trpio nasilje: u Turskoj je bio uhapšen, u Rusiji dobio batine... Pitamo se gdje nalazi snagu, jer to je ipak hrabro.
„Ja nisam hrabar (smijeh). Više sam tvrdoglav nego što sam kukavica. Ja ne želim da prihvatim takav stav. Uvijek se sjetim naše sopstvene istorije u posljednjem stoljeću, kada je još uvijek bilo moguće zaustaviti naciste, ali niko nije imao hrabrosti. Zato bi demokratkinje i demokrate jednostavno morali da se podignu protiv mržnje, diskriminacije i neprijateljstva prema demokratiji - argumentovano, ali i poslovično rečeno: da izađu na ulice."
Na pitanje da li je to savjet ljudima na Zapadnom Balkanu, da pokažu hrabrost, Beck odgovara da se isplati boriti za slobodu. „Sloboda je svuda moguća. Sve naše zemlje imaju komplikovane istorije, tako da demokratija ne pada s neba već se za nju trebamo svi založiti. Jedna greška istorije je bila diskriminacija lezbejki i gejeva i to danas mora da bude korigovano", zaključuje Folker Bek, političar njemačkih Zelenih.