Migranti na deponiji smeća

14. juna iz bosanskog grada Bihaća počeo je premještaj izbjeglica na obližnju lokaciju Vučjak udaljenu svega nekoliko kilometara od hrvatske granice EU. U gradu su bili nezbrinuti i dolazilo je do incidenata koji su izazvali strah lokalnog stanovništva u Bihaću. Ljudi iz Sirije, Afganistana i Pakistana svakodnevno pokušavaju da se preko hrvatske granice dokopaju zemalja EU.

Crveni krst Bihaća u svom aranžmanu dva puta dnevno migrantima dijeli hranu: ujutro krišku hljeba sa džemom, poslijepodne tanjir supe ili variva. To nije dovoljno. Predstavnici velikih humanitarnih organizacija IOM, MSF došli su na lice mjesta i otišli. Nisu se vraćali. Migranti i lokalno stanovništvo i vlasti Bihaća prepušteni su sami sebi.

Žene i djeca su smještene u drugom izbjegličkom kampu u Bihaću. U Vučjak se šalju samo muškarci. Najmlađem je 11 godina. Ova porodica prošla je kroz ilegalni kamp Vučjak, nakon što su je hrvatski graničari prisilili da se vrate u BiH.

Ako su šatori puni, novopridošli migranti spavaju gdje stignu. Susjedi ukazuju na isparavanja metana. Ko uđe ili pokuša da uđe u Hrvatsku, bude vraćen, kako tvrde, uz batine. Hrvatski policajci, tvrde migranti, nemaju pardona. Migranti, koji se slijevaju u Bihać, skupljaju se i šalju na Vučjak.

Njemački novinar Dirk Planert poznaje Bihać. Tokom njegove opsade dopremao je pomoć za stanovnike i bolnicu. Sada se brine o povrijeđenim migrantima. Njegova ambulanta u međuvremenu je u stanju da pruži pomoć za 200 ljudi.

Jedan Slovenac, koji inače obučava sanitetsko osoblje, vodi trenutno ambulantu kao dobrovoljac. Izvjesno vrijeme su u improvizovanoj ambulanti radili austrijski i njemački doktori/ce i medicinske sestre, pomažući Dirka Planerta i njegov tim. Narednih dana pridružiće im se dvije medicinske sestre iz Njemačke.

Pacijenti čekaju pred šatorom. Ovog migranta je ujeo pas-graničar kada je pokušao da se dokopa Italije. Onda ga je slovenačka policija predala hrvatskoj a hrvatski graničari su ga, kako kaže, uz batine prisilili u Bosnu. Prema važećem zakonu EU odnosno Dablinskoj regulativi, ti ljudi, čim pređu EU-granicu u toj zemlji se moraju registrovati i imaju pravo da podnesu molbu za azil.

Ovog čovjeka su, kako tvrdi, hrvatski policajci tukli palicom. Migranti govore kako ih policija pretresa, tražeći novac. Ako ga nađu, stavljaju ga sebi u džep, tvrde migranti. Oduzimaju im, kako dalje tvrde, smartphone, koje kradu ili uništavaju. U mnogim slučajevima, kako migranti tvrde, zapljenjuju im cipele prije nego ih prisile da pređu bh. granicu.

Ovaj Pakistanac kaže da je prodao svoj bubreg za 2.000 eura kako bi prehranio svoju ženu i troje djece. Neki Pakistanci pričaju o ratu na graničnom pojasu uz Afganistan. Nije dovoljno što ubijaju talibani i Al-Kaida, već i američka vojska izvodi napade dronama. Ljudi bježe. U EU ni Afganistan niti Pakistan ne važe kao zemlje rata. Ovi migranti nemaju šansi da dobiju azil.

80 posto pacijenata u ambulanti u okviru kampa Vučjak ima svrab. Svrab se može suzbiti lijekovima, ali to u ovom kampu ne pomaže. Odjeća, vreće za spavanje i deke moraju se oprati. Ali, pošto nema struje, nema svrhe da se nabave mašine za pranje veša.

Smartphone je jedini kontakt sa porodicom u domovini a služi i kao kompas i navigator u pravcu EU. Mnogi ga više nemaju. Za 1.000 eura nudi im se put ka EU pješice, autom za 3000 eura. Neki od krijumčara ljudima, kako tvrde u Bihaću, imaju dobre kontakte sa hrvatskim policajcima.

U izbjegličkom kampu Vučjak obješena je tabla sa upozorenjem od mina. Karta, na kojoj su one ucrtane, služi kao upozorenje. Najbliže minsko polje udaljeno je 1000 metara i leži na putu ka EU. Čistaći mina su rekli da su vidjeli grupe izbjeglica koje idu kroz minsko polje. Do sada su imali sreće.