Minsk – dobro mjesto za pregovore

„Ne brinite zbog sastanka u Minsku“ – Aleksandar Lukašenko je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu rekao da je samit „četvorke“ o ukrajinskoj krizi već organizovan. Tu se, osim Putina, očekuju ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Fransoa Oland.

Bliskost sa Kijevom

Minsk je još i prije Berlina postao važna lokacija za diplomatske susrete u vezi sa krizom u Ukrajini. Krajem avgusta 2014, tamo su predsjednici Porošenko i Putin imali svoj prvi razgovor u četiri oka. U septembru su u Minsku predstavnici vlade u Kijevu i proruskih separatista iz Istočne Ukrajine postigli saglasnost oko neke vrste mirovnog plana. Vođe samoproglašenih narodnih republika Donjecka i Luganska time su indirektno dobili legitimni status. Njihovi dogovori u međuvremenu su pogaženi. Borbe u Istočnoj Ukrajini su sve žešće.

Minsk nije slučajno postao tako važan. Otkako je prije godinu dana počela kriza u Ukrajini, Bjelorusija je na neutralnoj poziciji. Krajem februara 2014, uoči pripajanja Krima Rusiji, Lukašenko se založio za očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine. Za razliku od Rusije, on je odmah priznao novo ukrajinsko rukovodstvo, a krajem maja čestitao novom ukrajinskom predsjedniku Porošenku na pobjedi na izborima, pa i otišao u Kijev kada je ovaj preuzimao dužnost. Krajem decembra 2014, ponovo je otputovao u ukrajinsku prijestonicu da bi pregovarao sa Porošenkom.

Kolika je neutralnost Bjelorusije?

U stvarnosti je, međutim, Lukašenko dugogodišnji i tijesni saveznik Moskve. Danas se više niko ne sjeća da su Rusija i Bjelorusija 1997. čak osnovale zajedničku državu, koja formalno i danas postoji. Bjelorusija i Rusija su osnivački članovi Evroazijske ekonomske unije bivših sovjetskih republika koja je od 1. januara 2015. i pravno ozvaničena. Dvije zemlje imaju stalno razmirice oko trgovinskih pitanja. Tako je Rusija nedavno ograničila uvoz životnih namirnica iz Bjelorusije, što je naljutilo Lukašenka. No, Moskva i Minsk su ipak u čvrstom savezu.

Dvije zemlje tijesno sarađuju i na vojnom planu. Zajedno su učlanjene u Organizaciju ugovora o kolektivnoj saradnji. Rusija u Bjelorusiji ima svoju radarsku stanicu, a tamo su stacionirani i ruski vojni avioni i helikopteri. Do 2016. trebalo bi da bude izgrađena i ruska vazduhoplovna baza u Bobrujsku – 250 kilometara sjeverno od granice Bjelorusije sa Ukrajinom.

„Pomoć“, a ne „posredovanje“

Astrid Zam, ekspertkinja za Bjelorusiju i gostujuća naučnica berlinske Fondacije za nauku i politiku, smatra da najnovije prijateljstvo Bjelorusije i Ukrajine nije ništa novo. „Lukašenko je, i pored toga što je odbacivao takozvane obojene revolucije, nakon 2004. održavao dobre kontakte sa tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Juščenkom“, kaže ona za DW i dodaje da su upravo zato novi ukrajinski vlastodršci zatražili njegovu podršku.

Sam Lukašenko naglašava da ne voli riječ „posrednik“ i da radije govori o „pomoći“. „Mi nismo mirotvorci, nismo se prijavili za tu ulogu“, rekao je on na jednoj konferenciji za novinare krajem januara.

„Posljednji evropski diktator“ nije više mrzak

Rusija se ne izjašnjava o upadljivo prijateljskom odnosu Lukašenka prema novoj vlasti u Kijevu. Moguće je da Moskva na taj način želi da sačuva mogućnost direktnog kontakta sa Kijevom. Samo mali broj političara u Moskvi zamjera Lukašenku da je „na pogrešnoj strani“.

Na spoljnopolitičkom planu, Lukašenko profitira od svojih diplomatskih usluga: Zapad ga smatra „posljednjim evropskim diktatorom“; on se, zajedno sa drugim predstavnicima bjeloruske vladajuće elite nalazi pod sankcijama Evropske unije. A sada bi Angela Merkel i Fransoa Oland mogli da ga pozdrave kao domaćina samita. Letonija, koja trenutno predsjedava Evropskom unijom, ne isključuje mogućnost da pozove Lukašenka na samit EU o „istočnom partnerstvu“ u Rigi, koji se održava u maju. Na ranijim samitima te vrste je bio nepoželjan. Sada bi mogao da dobije na popularnosti u Bjelorusiji, čiji je predsjednik od 1994. U septembru će se ponovo kandidovati za tu funkciju.