Moja Evropa: Ono sa domovinom
16. septembar 2018
Domovina – nije mjesto, nego vrijeme (Aleksandar Andreev, DW-bugarska redakcija)
Domovina je za mene djetinjstvo, toplina porodice, moja ulica iz tog vremena sa različitim mirisima, svjetlo, ukus šljiva u dvorištu.
Kaže se: domovina je tamo gdje ti je porodica. Domovina je tamo gdje su ti prijatelji. Domovina je tamo gdje živiš i gdje se dobro osjećaš. Ali moja šira familija živi u pet zemalja, moji najbliži prijatelji su svuda po svijetu. A ja sam kod kuće u četiri grada i tri zemlje.
Tu je i priča sa posošem. Pretjerano formulisano pasoš je vozačka dozvola više klase. Sa pasošem čovjek preuzima određene obaveze prema državi i zauzvrat dobija određenu sigurnost. To nema toliko veze sa identitemom, više sa lojalnošću, vladavinom prava i poštovanjem zakona.
Papa ima tri pasoša: argentinski, italijanski i jedan iz Vatikana. Kako se ta činjenica odražava na njegov identitet? Da li on Argentinac, Italijan ili građanin Vatikana? Ili je prije vrhovni poglavar katoličke crkve?
Danas, u kompleksnom i globalnom svijetu, ljudi neizbježno imaju više identiteta. Ja sam, na primjer, po rođenju Bugarin, a po posošu Nijemac. Ali ja se snažno poistovjećujem sa svojim novinarskim poslom. Još jedan identitet koji je veoma važan je vezan za moju familiju – i članovi te familije žive u četiri različite zemlje. Dalji pod-identiteti koji su mi važni: ja sam književni prevodilac, pisac, biciklista, pušač, ljubitelj klasične muzike.
U Njemačkoj u svakodnevnom životu nikada nisao osjetio rasizam. Možda zato što mi je izgled prosječan i zato što vladam jezikom. Kada sam prije više od 27 godina počeo da radim kao urednik na Dojče veleu, na saradnice i saradnike stranog porijekla se nije gledalo kao na novinare, već više kao na prevodioce. I godinama na nivou šefova redakcija nije bilo kolega sa „migracionim poreklom". To se, hvala bogu, promijenilo.
"Domovina je tamo gdje ne moraš da objašnjavaš ko si"(Robert Švarc, DW-rumunska redakcija)
Ta Herderova izjava je godinama visila u našem dvorištu, u mom rodnom gradu Hermanštat/Sibinj. Srednjovekovni gradić u Transilvaniji, srednjeevropski multikulturni region, koji je sto godina dio Rumunije, a prethodno je oko hiljadu godina bio dio Kraljevine Mađarske.
I tamo nismo morali da objašnjavamo ko smo. Ni Mihai, rumunski mladić iz komšiluka, ni mađarske sestre bliznakinje Emesa i Eniko, ni Anita, transilvansko-saksonska djevojčica ili Matijas, njemačko-mađarsko-jevrejski dječak mojih godina.
Svi smo živjeli u istoj ulici, zajedno se igrali, svađali i mirili, slavili smo sa svojim porodicama naše praznike, svaki praznik u svoje vrijeme – i često smo slavili zajedno. Recimo za Uskrs – protestantski i pravoslavni Uskrs najčešće nisu bili iste nedjelje – zato je dva puta bilo farbanih jaja i jagnjećeg pečenja sa krompirom (kod protestanata, Nijemaca) ili Mamaliga, ukusna kukuruzna kaša (kod pravoslavnih Rumuna). Kod naših mađarskih komšija na stolu su stajala fina peciva po receptu iz Budimpešte. A kod Matijasa se za Pesah služio Maces.
Kasnije, kada smo odrasli, bilo je slatkastog Karmel-vina. Ono je bilo slatko skoro kao liker od banane. Tajno nam ga je nudila tetka Emi kada smo je na uskršnji ponedjeljak „našpricali" našim jeftinim parfemom iz malih flašica – jedan stari običaj, kada dječaci parfemom prskaju sve djevojčice i žene u komšiluku. Štedljivo, da bude dovoljno i za ostale. I niko se nije pitao da li kao hrišćanin smije da jede Maces ili da li kao Jevrejin smije da slavi Uskrs. Jeli smo sve i tako je bilo dobro. Živjeli smo u paralelnim svjetovima, svako sa svojom porodicom, svojim jezikom i identitetom – a opet uvijek zajedno. „Jedine paralele koje se preklapaju – to smo mi ovdje u Hermanštatu", znao je da kaže moj otac.
To je za mene bila domovina. Jedan iluzorni svijet, koji su naši roditelji za nas stvorili nakon strahota Drugog svjetskog rata? Ostrvo blaženstva, daleko od bolne stvarnosti komunističke diktature u kojoj smo živjeli? Da li je to bio moj Makondo? Moj Joknapatafa? Možda. Ipak, tog vremena neću da se odreknem, ni mojih tadašnjih prijatelja, koji su mi ostali prijatelji do danas. Domovina, koju u svojoj duši nosim sa sobom, ne kao teret, već kao izvor inspiracije za nove domovine koje sam decenijama kasnije osvojio ili koje su osvojile mene. I koje mi omogućuju da i u Njemačkoj mogu da kažem: domovino, tu sam. Bez da moram išta da objašnjavam.
Poznati ukus zajedničkih tradicija (Spiros Moskovu, DW-grčka redakcija)
U takozvanoj staroj Evropi, alijas EU, zastarjeli naziv „domovina" pomalo zamara. Bogu hvala, jer ranije su se u ime domovina na našem kontinentu vodili ratovi. Danas se čovjek jednako osjeća kao kod kuće u Atini, Kelnu ili Portu. Svuda je poznat ukus zajedničke tradicije.
Ja kao Evropljanin imam grčko porijeklo i njemačku patinu. To je divno. Grk u svakodnevnom životu, Nijemac u poslovnom svijetu. Čovjek bira najbolje od onog što pronađe. To nije proizvoljnost, već reorganizacija života u širem okviru.
Prednosti imam i sa dvojnim državljanstvom. U Tunisu pokazujem grčki pasoš, onda trgovci ne pokušavaju da me nasamare. Mali, siromašni narodi su solidarni jedni prema drugima. Ako sam u Turskoj, radije pokazujem njemački pasoš, kako onaj preko puta mene ne bi došao na glupu ideju. Da li sam oportunista? Ne, mislim da sam se dobro postavio sa svoja dva državljanstva.
I onda pitanje identiteta. Ko sam ja? Grk ili Nijemac, hrišćanin ili ateista? Izgleda kao da moja lična karta sa svojim kratkim podacimo to tačno zna. Ali za mene identitet nije ograda iza koje se čovjek oseća sigurno, već rezultat životnog puta, koji se kreće između porijekla i odredišta. U međuvremenu porijeklo gubi sjaj a odredište snagu zračenja. Na kraju krajeva moj identitet se sastoji od onoga šta sam uradio ili nisam. Ali koga to još tačno zanima?
Na kraju se broji iskustvo. Moji njemački sugrađani ponekad misle da sam Holanđanin, zbog izgovora, ponekad da sam Korzikanac, zbog crne kose ili Italijan, jer volim grapu. Nije strašno. Važno je da mi ne daju ojsećaj da sam u ovoj zemlji zakinut ili diskriminisan. I to ne čine bukvalno trideset i pet godina.
Međutim, veliki trenutak za mene došao je sa krizom u Grčkoj 2010. godine. Onda sam odjednom u čitavom komšiluku postao objekat radoznalosti. Na ulici su me zapitkivali, u pekari zadržavali, čak su me u komšiluku pozivali na ručak. Svi su od mene htjeli samo jedno: rješenje grčke zagonetke, valjano objašnjenje krize. Pritom, sam za sebe do danas nisam uspio da riješim tu zagonetku.