Most koji to nije

„Malo koja građevina ilustruje konflikt Albanaca i Srba kao zatvoreni most preko Ibra u Mitrovici“, piše švajcarski list Noje cirher cajtung povodom najava da će most ponovo biti otvoren za saobraćaj. „Barikadu su prije pet godina postavili Srbi sa sjevera zemlje u znak protesta zbog uvođenja carinarnice na granici ka Srbiji. Međunarodne trupe Kfora pod vođstvom zemalja NATO-a tolerisale su barikadu na glavnom mostu jer je saobraćaj na preostala dva mosta na istoku i zapadu grada funkcionisao nesmetano. Od prije dvije godine glavni most mogu da prelaze pješaci. Time je značaj tog mosta prije svega simboličan.“

Autor Andreas Rajh podsjeća da je na briselskom dijalogu Beograda i Prištine dogovoreno i otvaranje mosta, ali da je tempo kojim se to čini traljav: most bi za vozila trebalo da bude otvoren tek 20. januara 2017. „U mukotrpnom procesu pomirenja Srba i Albanaca na Kosovu bi otvaranje mosta preko Ibra bilo tek mali korak. Rovovi između etnija su i 17 godina poslije rata veoma duboki. Tu ništa ne bi promijenio ni otvoreni most u Mitrovici. Uvijek iznova se oštećuju kuće kosovskih Srba, koji danas čine oko sedam odsto stanovnika. Razdvajanje obuhvata i mlade generacije koje nemaju sopstveno sjećanje na rat.“

„Škole jedva da daju aktivni doprinos pomirenju. Tako kosovsko-srpske opštine slijede obrazovni plan iz Beograda. Ni albanska ni srpska djeca ne uče jezik onih drugih pa se i istorijski udžbenici jako razlikuju“, piše list.

Dalje se navodi da su u Prištini jaki protesti zbog planiranog osnivanja Zajednice srpskih opština. „Sporo zacjeljuju rane koje je kosovski rat između Albanaca i Srba otvorio. Posredovanje EU i sa time povezana perspektiva pristupanja EU su prethodnih godina doprinijele tome da se nacionalisti utišaju. S obzirom na brojne druge krize, izgleda da ovaj region u Briselu više nije od najvišeg prioriteta. To je potaman huškačima s obje strane.“

Minhenski Zidojče cajtung pod naslovom „Kosovo, 32 celzijusa“ piše o bazenu u Velikoj Hoči za koji je 2014. čuveni pisac Peter Handke donirao dio novca od međunarodne nagrade za dramska dostignuća. Velika Hoča nadomak Orahovca je selo sa 700 mještana. Tu su, kako piše autor Ralf Hamertaler, inače poznati nemački esejista i dramaturg, „Srbi među Srbima, to je jedna od enklava koje se dopadaju Beogradu jer tako nema bojazni da će koji Srbin prošetati albanskim komšilukom i time nezavisnom republikom zvanom Kosovo“.

Autor u Orahovcu razgovara sa Fadiljem Bajrajem, albanskim prevodiocem djela Čarlsa Bukovskog. Kada mu pomene Handkea, Fadilj samo odmahuje glavom. „Znaš, Fadilje, kažem mu, na početku sam razumio Handkea. Dok je cio svijet bio protiv Srbije, on je digao svoj glas za Srbiju. Od jednog pisca i ne očekujem ništa drugo, on mora da uzburka kolotečinu. […] Ali onda se nažalost sam Handke više nije mrdao, kao da je zadrijemao u sjenci ratnog gospodara. Kao da je zatvorio oči.“ Autor reportaže opisuje druženje s Albancima u Orahovcu, oni stalno časte cigaretama i poručuju rakiju, što autora inspiriše: „Mora biti, mislim, da je Handke imao isto iskustvo sa Srbima kao ja sa Albancima. Čovjeku stvari lako prirastu srcu.“

Autor planira posjetu bazenu za koji je Handke donirao 50.000 evra. Prijatelj Jeton Neziraj, kosovski dramski pisac, kaže: „Trebalo je prvo da plivamo pa da pijemo rakiju. Sada je za to kasno.“ U tom kraju, piše dalje, ima dosta domaće rakije, crvenog i bijelog vina. „Nedugo nakon rata su u blizini ubijeni srpski vinogradari tokom rada. Bilo je to vrijeme osvete. Novinar Veton Suroj u novinama Koha ditore koje je osnovao piše o albanskom fašizmu. Prebacio je osvetnicima da će sve upropastiti. Navodno je poslije tog napisa ubijanje stalo, makar najvećim dijelom.“

„Kada smo stigli u Veliku Hoču, Jeton reče – pažnja, ironija – da smo na neprijateljskoj teritoriji, u Handkeovoj zemlji. Neprijatelja se međutim ne treba plašiti, jer ni mi nismo strašni, a Jeton i Dževdet uz to govore i srpski. Dva kafića koja nam neprijatelj preporučuje su nažalost zatvorena. U jednoj radnji kupujem dva litra rakije u plastičnoj flaši. Mladi prodavac kaže da je Handke bio prije tri ili četiri sedmice. Ali kada postavim pitanje svih pitanja, ono naime o Handkeovom bazenu, suočavamo se sa gorkom istinom: bazena nema. Jedna grupa seljana bila je protiv toga. Tipično balkanski, kaže Dževdet, kada jedni prepoznaju da bi drugi mogli od nečega da profitiraju, onda se pobrinu da od tog nečeg ne bude ništa.“