Može li Italija da se izbori s talasom izbjeglica?

Za Italijane je Sredozemno more jednostavno "Mare nostro" - naše more. Samo jedan pogled na kartu i jasno vam je zašto je to tako. Italija je na neki način kao pristanište usred Mediterana. No, u ovo vrijeme velikih migracija to može biti i veliki teret. Italija je već dugo angažovana u spasavanju izbjeglica. A sada se Italija susreće sa jednim novim aspektom, kaže Kristof Hajn, portparol italijanskog Savjeta za izbjeglice. "138.000 izbjeglica je od januara stiglo u ovu zemlju. Broj naravno malo opada u zimskim mjesecima. Do kraja godine bi taj broj mogao, kako se procjenjuje, dostići i 150.000 novopridošlih. I upravo taj veoma veliki broj je za Italiju nešto poptuno novo. To do sada nikad nije bilo."

Skoro 140.000 izbjeglica u prvih devet mjeseci, slično kao u Njemačkoj u koju je ove godine pristiglo 210.000 ljudi koji traže zaštitu. Njemačka ima mnogo više stanovnika nego Italija, a mora se uzeti u obzir i to da mnogi od onih, koji dođu preko Mediterana, ne idu više na sjever. Mario Morkone iz italijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova zadužen za izbjeglička pitanja kaže: "Oni ostaju u Italiji gdje bivaju proporcionalno raspoređeni po regionima. I naravno da se sada zbog ovih ljudi mora uspostaviti veliki integracioni i inkluzioni projekat. Mi smo ubijeđeni da ovo može da bude šansa za Italiju, ako budemo radili dobro."

Dablinski sporazum - kojeg se ne pridržavaju svi

To što u Italiji ostaje mnogo više izbjeglica nego ranije ima dva razloga. Prvi je taj što je postalo mnogo komplikovanije preći granice na putu ka sjeveru. Skoro svuda, po potrebi čak i silom, izbjeglice se sprečavaju da nastavljaju putovanje. Osim toga, tu je i registacija izbjeglica koja ih primorava da ostanu tamo gdje su zatražili azil. Tako je to regulisano Dablinskim sporazumom, kojeg bi se doduše neke zemlje EU držale a neke pak ne.

"2014. smo vjerovatno bili još uvijek površni. Ali, nakon kritike kancelarke Merkel i ministra unutrašnjih poslova Njemačke De Mezijera od 2015. registrujemo sve koji doalze u Italiju. Uzimamo im i otiske prstiju, što takođe predviđaju evropska pravila", kaže Morkone.

A otisci prstiju su dostupni svuda u Evropi, objašnjava Kristofer Hajn iz Savjeta za izbjeglice. "Ako neko stigne u Lampeduzu i želi da putuje dalje za Štutgart, onda policija u Štutgartu odmah moža da vidi da je osoba prije toga boravila u Italiji. A onda dolazi do primjene Dablinskog sporazuma, odnosno ta osoba mora nazad u Italiju. A ko to ne uradi, onda praktično gubi pravo na povlastice socijalnog sistema, a male su im garancije da im se kasnije prizna status izbjeglice. I onda razmišljaju da li uopšte da se usude na takve korake", objašnjava Hajn.

Slično kao i Njemačka i Italija trpi zbog nedostatka evropske solidarnosti, odnosno zato što veoma mali broj zemalja dobrovoljno prima izbjeglice. Njemačka se izjasnila da je i dalje spremna da mjesečno prima po pet stotina izbjeglica. No, s obzirom da u Italiju stigne 150.000 godišnje problem za tu zemlju nije riješen, ako i druge zemlje EU osim Njemačke ne učestvuju u tom. Bijes prema članicama EU iz istočne Evrope se posebno osjeća u Rimu. "Imate taj odvratni egoizam država članica Višegradske grupe. Nepodnošljivo je to što su te zemlje potpisale Lisabonski ugovor u kojem član 80 govori o solidarnosti", kaže Mario Morkone i naglašava kako oni očekuju da "EU uradi svoj dio posla".