Naoružavanje i dalje na visokoj razini

Najnovije brojke Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja iz Stockholma (SIPRI) pokazuju da su 100 najvećih poduzeća za proizvodnju oružja i vojne opreme u svijetu, 2015. godine prodale oružje i vojne usluge u vrijednosti od 370 milijardi američkih dolara. Koliko god nepojmljivo ta svota zvučala u ušima "običnih smrtnika", iz SIPRI-ja se navodi da je ta brojka pokazatelj da je došlo do smanjenja prodaje oružja za 0,6 posto.

Deutsche Welle: Kreće li se svijet u jedan mirniji smjer, iako puževim korakom?

Aude Fleurant: To ne bi bio ispravan zaključak, jer je prodaja top 100 poduzeća za proizvodnju oružja i vojne opreme 2015. godine iznosila 37 posto više od prodaje zabilježene 2002. godine. To je signifikantan porast. I to iako je prodaja oružja u tim poduzećima u proteklih pet, šest godina već opala. Najveća prodaja je zabilježena 2010. godine. A lagani pad proteklih godina slabi. Eventualno se čak najavljuje promjena trenda u odnosu na opadajuće brojke prodaje počevši od 2010. godine.

Što su, prema Vašem mišljenju, najvažniji trendovi na temelju novih podataka?

Najveća smanjenja su zabilježena u poduzećima iz SAD-a, bilo da je riječ o apsolutnim brojkama u okviru top 100 poduzeća ili njihove vlastite prodaje. Prodaja američkih poduzeća za naoružanje je opala za 2,9 posto. To je ujedno i uzrok trenda opadanja ukupne prodaje u top 100 poduzećima, jer 39 poduzeća iz SAD-a čine 56 posto prometa u tih top 100 poduzeća. To se tako odražava na ukupan rezultat. 

Europska poduzeća su se, opet, 2015. posebno dobro razvila, prije svih francuska. U Velikoj Britaniji se trend opadanja prodaje iz proteklih godina sada, međutim, okrenuo u drugom smjeru. A i njemačka poduzeća za proizvodnju oružja rastu dalje. Tako da to donekle izjednačuje opadanje prodaje oružja u američkim tvrtkama. Neke zemlje u ubrzanom industrijskom razvoju također bilježe znatan rast - posebno Južna Koreja. Tamo je prodaja oružja protekle godine porasla za više od 30 posto.

Što su to pokretačke snage iza tog povećanja prodaje kod južnokorejskih proizvođača oružja?

Percepcija aktualnog stanja ugroženosti u Južnoj Koreji je temeljni motiv za tako veliki i obuhvatan program naoružavanja koji je usmjeren na to da se stabilizira industrija naoružanja koja je 1970-ih godina podignuta uz američku i europsku pomoć. Shodno tome Južna Koreja nastoji pojačano da svoje oružje proda u vlastitoj zemlji. Drugi razlog je što je Južna Koreja proteklih godina zabilježila određeni uspjeh na međunarodnom tržištu oružja.

Ostanimo malo kod istočne Azije: Kina već desetljećima masivno naoružava svoju vojsku. Ali o Kini ni riječi u novom SIPRI-jevom izvješću. Zašto?

Nekoliko godina smo veoma precizno promatrali Kinu. Naš glavni problem tamo je nedostatak transparentnosti kad je u pitanju predstavljanje statistika velikih kineskih konglomerata oružja. Ti konglomerati proizvode kako vojne, tako i civilne proizvode. Ali kad su u pitanju brojke, onda često ne razlikuju ta dva područja. Tako ne znamo kome prodaju, a ne znamo ni cijene njihovih proizvoda kad ih prodaju vlastitoj državi. Metodološki problemi su tako veliki, da te brojke ne bi bile usporedive s drugim brojkama, ukoliko bismo ih uključili u izvješće. Međutim, pretpostavljamo da bi se više kineskih poduzeća našlo među top 100, vjerojatno čak među top 25.

Pri pogledu na SIPRI-jeve brojke upada u oko da četiri petine od prodaje oružja među top 100 poduzećima otpada samo na SAD i Zapadnu Europu. Kako se to može onda uopće povezati sa samopercepcijom Zapada kao "mirovne snage"?

SAD i zemlje Zapadne Europe imaju velike i obuhvatne vojne industrije. U SAD-u je ta industrija nasljeđe Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Hladnog rata - a i poslije - se ta industrija dalje razvijala zbog visokih vojnih troškova. 

I Zapadna Europa se nakon Drugog svjetskog rata ponovno naoružala, posebno nakon osnivanja NATO-a. Za vrijeme Hladnog rata su Francuska, Velika Britanija, Italija, Španjolska i Njemačka izgradile tvrtke za proizvodnju vojne opreme i oružja kako bi u nabavci opreme bile neovisne. Taj stav se održao i nakon okončanja Hladnog rata.

Brojne zemlje su zainteresirane za to da održe sposobnost proizvodnje oružja - u svim sektorima ili barem u većini njih. Za zemlje Zapadne Europe, međutim, to postaje sve teže jer je veoma skupa dugotrajno održavati vojnu industriju. Europljani stoga izvoze oružje, kako bi održali svoju proizvodnju.

I tu u igru dolazi oprečnost prema samopercepciji "mirovne snage". Razloge za izvoz se pronalazi, iako se prodaje u zemlje koje su uključene u sukobe ili koje imaju bijednu bilancu kad su u pitanju ljudska prava. Na primjer Francuska. Ta zemlja je prodaju Rafale borbenih zrakoplova Egiptu obrazložila borbom protiv terorizma u toj regiji. Uvijek se nađe neki razlog na kojeg se zatim poziva i o kojem se pretpostavlja da nije inkompatibilan s "mirovnom snagom". To se onda obrazlaže ovako: jamčiti sigurnost, jamčiti stabilnost, odgovoriti na određenu opasnost. 

Aude Fleurant je direktorica programa za vojne i oružane izdatke pri institutu SIPRI u Stockholmu. S njom je razgovarao Matthias von Hein.