Naporan poker EU-a s Turskom

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je pragmatičan političar. On čini ono što, po njegovom uvjerenju, najbolje služi održavanju moći i njegovim interesima. To nema puno veze s vrijednostima, pogotovo ne s europskim. Tu je Erdogan sličan brojnim drugim autokratama. On se spori s EU-om i SAD-om, koketira s Moskvom ili Pekingom, provocira Cipar i Grčku i galami na NATO. Kako mu kada odgovara.

Za najviše predstavnike EU-a koji su u utorak (6.4.) razgovarali s Erdoganom u Ankari, ovaj često neuračunjljiv predsjednik je uistinu težak sugovornik. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel uspjeli su iskoristiti kratko, vrlo blago i uglavnom površinsko otopljavanje u odnosima s Turskom da obnove razgovore koji su dugo bili u prekidu.

- pročitajte još: Pet godina od sporazuma EU i Turske: Samo što dalje od EU

Erdogan je do daljnjeg zaustavio svađu s članicama EU-a, Grčkom i Ciprom, oko rezervi plina i morskih granica. Zauzvrat, EU nije uvela sankcije Turskoj i nudi pregovore o reformi 25-godišnje carinske unije.

Međuovisnost

Posjetitelji iz Bruxellesa, koji su se posljednji put osobno sreli s Erdoganom prije godinu dana, kreću se u vrlo složenoj mreži strateških interesa i ovisnosti. EU se slaže s novom američkom administracijom da će Turska i dalje biti potrebna kao zaštitni zid protiv Rusije i Irana, posebno unutar vojnog saveza NATO. Zbog toga se članstvo u savezu ne dovodi u pitanje i gotovo se u svemu pokušava izbjeći dalje guranje Erdogana u ruke njegovih autokratskih kolega u Moskvi ili Pekingu.

EU je svjesna da joj treba Turska kako bi donekle ograničila dolazak izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Iraka i Irana. Turskoj su, s druge strane, potrebni više-manje funkcionirajući odnosi s EU-om, svojim najvećim trgovinskim partnerom, kao i sa SAD-om, kako bi održala svoje gospodarstvo ozbiljno pogođeno koronskom krizom.

Nova američka administracija pod vodstvom Joea Bidena pojačava pritisak na Erdogana. Sankcije zbog kupnje ruskih protuzračnih raketa i dalje su na snazi. Do sada je predsjednik Biden Tursku uglavnom ignorirao, za razliku od svog prethodnika Donalda Trumpa.

Pragmatičaru Erdoganu je jasno da ne može preživjeti sasvim sam, bez saveznika i prijatelja. To je razlog njegovoj spremnosti za razgovor s EU-om, a ne to što bi ga zabrinjavala kritika zbog kršenja ljudskih prava ili povlačenje iz Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama.

- pročitajte još: Turska istupila iz Istanbulske konvencije

Zaustaviti spiralu pogoršavanja odnosa

Odnosi s EU-om u stalnom su padu od neuspjelog puča u Turskoj 2016. S jednim posjetom Ankari, čelnici EU-a neće moći ništa bitno popraviti. No možda barem mogu pokrenuti taj trend. Još je malo prerano za "pozitivnu agendu", koju zagovara predsjednik Europskog vijeća Michel. Najprije bi trebalo vidjeti postoje li bilo kakve šanse za povratak Turske demokratskim standardima u dogledno vrijeme. To će biti vrlo teško, ali barem je dogovoreno da se o tome razgovara.

- pročitajte još: Sve češći napadi na LGBTI osobe u Turskoj

Svima je jasno da Turska, ovakva kakva sada jest, nema nikakve šanse za neki skori ulazak u Europsku uniju. Pristupni pregovori nikada zapravo nisu uistinu ni započeli. Turska naime ne priznaje članicu EU-a Cipar i drži dio njenog teritorija pod okupacijom.

Naravno da bi bilo politički korektno slijediti zahtjeve Austrije i mnogih konzervativnih parlamentaraca EU-a i konačno - nakon 16 godina stagnacije - prekinuti pregovore. Ali to nikome ne bi pomoglo. Sve dok Recep Tayyip Erdogan ima makar malo interesa za nastavak tih sablasnih pregovora, EU se ne bi trebao odreći ove karte u turskom pokeru.

Možda će Ursula von der Leyen i Charles Michel morati pričekati do 2023. godine. Tada će autokrat Erdogan pokušati ponovo pobijediti na izborima. No još nije sigurno da će mu to i uspjeti, usprkos svim mahinacijama s izbornim zakonom i slabljenju pravne države.

 Pratite nas i na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu