Nasukani na srpsko-mađarskoj granici

Ahmed sa prijateljima kuva vodu u metalnoj šerpi. Njihova logorska vatra se nalazi u Srbiji, samo nekoliko koraka od ograde od bodljikave žice ispred granice sa Mađarskom. Ahmed, koji je u Damasku bio student prava, već je dva mjeseca u Srbiji, a već 20 dana čeka prolazak kroz tranzitnu zonu. Spava u šatoru napravljenom od ćebadi, jede biskvite UNHCR-a i koristi žbunje kao toalet.

Od 15. septembra, migranti koji žele da uđu u Mađarsku preko Srbije imaju dvije mogućnosti. Prva je ilegalan prelazak, uz rezanje ograde i mogućnost hapšenja i protjerivanja. Takve ljude – kojih obično ima oko 150 mjesečno - sud obično vraća preko granice i izriče im jednogodišnju zabranu ponovnog ulaska u Mađarsku. Pošto Srbija ne prihvata migrante koje vraća Mađarska, takvima ne preostaje ništa drugo nego da se zapute u neku drugu zemlju.

Druga opcija je ulazak u neku od tranzitnih zona koje se nalaze duž južne mađarske granice. Postoje četiri takve zone – dvije na granici sa Srbijom i dvije na granici sa Hrvatskom. To su zatvorene oblasti sa montažnim kućicama. Tranzitne zone su pravno neutralni prostori koji omogućavaju mađarskim vlastima da lako vraćaju potražioce azila u Srbiju bez rješavanja njihovih zahtjeva. Oni koji uđu u zone tamo mogu da zatraže azil u Mađarskoj i čekaju odgovor vlasti. U određenim slučajevima, ta vlast može da traži od migranata da se iz tranzitne zone vrate u Srbiju. Zone nadziru vojska i policija, a formalno su one pod upravom Kancelarije za imigraciju i nacionalnosti (OIN).

Unutar zone

Muškarci koji putuju sami moraju da čekaju na odgovor mađarskih vlasti u tranzitnoj zoni u kojoj su i podnijeli zahtjev. U roku od 28 dana, te vlasti donose odluku i ukoliko je ona pozitivna, potražilac se prebacuje u mađarski kamp. Žene i djeca na odluku čekaju samo jedan dan. Tranzitne zone imaju kapacitet od 50 ljudi – novopridošli se primaju samo kada neko oslobodi mjesto.

Zbog toga Ahmed i ostali potražioci azila moraju da čekaju više nedjelja na mogućnost da uđu u tranzitni centar. Mađari otvaraju kapiju centra dva do tri puta dnevno – gotovo svakog dana – ali prednost imaju ranjive grupe kao što su porodice, djeca, žene i hendikepirane osobe. Kada smo posjetili tranzitnu zonu u blizini mađarskog sela Reške, pred njenom kapijom je čekalo oko 40 muškaraca. Stanovnici sela kažu da svakog dana stižu nove grupe od 8 do 10 ljudi.

Adris, 18-godišnji Avganistanac, došao je iz tranzitne zone na granici sa Srbijom, iz Tompe, gdje je čekao 12 dana. Procijenio je da nema šanse da uđe u tu zonu pošto tamo, kako kaže, na ulazak već čeka mnogo porodica. Zato je odlučio da dođe u Reške.

Za njega je otežavajuća okolnost i to što nema prevodilaca za persijski jezik – „uvijek mi kažu da imaju samo prevodioce za arapski“, rekao je Adris predstavnicima OIN, stavljajući im do znanja da proces selekcije zavisi i od prevodilaca.

Erne Simon, portparol mađarske kancelarije UNHCR, kaže da vlasti često metodom slučajnog izbora odlučuju koga će pustiti u tranzitnu zonu, i dodaje da se situacija često završava haosom.

Bijedni uslovi

I dok OIN dozvoljava personalu UNHCR da uđe u tranzitne zone i tamo dijeli ljudima potrepštine, situacija onih koji čekaju van tih zona je kritična. Erne Simon kaže da je nedavno ispred kapije jedne tranzitne zone vidio više od 100 ljudi koji su tu spavali pod vedrim nebom.

Polovina od oko 20 šatora koje smo vidjeli u Reškeu ima razdrljene ljetnje cirade; druga polovina je skrpljena od ćebadi i plastičnih folija. Tekuću vodu migranti toče sa jedne slavine montirane na cijevi sprovedene iz tranzitnog centra; nema toaleta; kilometrima uokolo nema radnji ni drugih mogućnosti da se dođe do hrane. „Situacija van tranzitnih zona je neprihvatljiva i nije u skladu sa onim na šta je Mađarska obavezna prema međunarodnom pravu“, kaže Lidija Gol iz organizacije Hjuman rajts voč.

Golova dodaje da mnogi migranti moraju da čekaju pred kapijama tranzitnih zona zato što OIN zahtjeve potražilaca azila ne obrađuje dovoljno brzo – glomazna birokratija stvara zastoj u obradi predmeta. Ona smatra da je loša situacija na granici posljedica te sporosti i da mnogi zbog toga ne vide drugu mogućnost osim da pokušaju da pređu granicu na ilegalan način.

Predstavnik OIN je za DW rekao: „Ne postoje pravne odredbe kojih bi mađarske vlasti morale da se pridržavaju kada je riječ o smještaju i snabdijevanju ljudi koji čekaju na ulazak u zemlju. I pored toga, zvaničnici OIN svakog dana dijele pakete hrane ljudima koji čekaju van tranzitnih zona. Ulazak je usporen zbog toga što sa onima koje šaljemo u prihvatne centre moramo da vodimo intervjue – tako je odlučeno poslije napada u Briselu.“