Ne postoji zajedničko evropsko sjećanje na Prvi svjetski rat

Gospodine Leonhard, Vaša nova knjiga koja je objavljena povodom stote godišnjice kraja Prvog svjetskog rata nosi naziv "Der überforderte Frieden" ili „Preopterećeni mir“. U kojoj mjeri je ovaj mir bio "preopterećen"?

Jörn Leonhard: Prvi svjetski rat je bio rat u kojem je javnost – novinari, mediji – sudjelovala mnogo više nego što je to bilo u prethodnim ratovima. Pored toga, to je bio rat u kojem se nije više radilo samo o Evropi. Više se radilo o globalnom izazovu: o Aziji, Africi, te o budućnosti kolonijalizma. Osim toga, radilo se o ideji ukidanja koncepta rata jednom i zauvijek. Pri tome su naravno prepreke za pobjedničke sile bile ogromne. Kombinacija svih ovih elemenata dakle javnog mnijenja, činjenice da je u fokusu rješavanja problema bio cijeli svijet a ne samo Evropa uz imperativ „da rata više ne bude“ – dovela je do te "preopterećenosti".

Tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država Wilson je na Parišku mirovnu konferenciju 1919. došao sa dvije centralne teze: samoopredjeljenje i zaštita manjina. Da li su ovi motivi bili previše idealistični?

Lako je to danas kritikovati, kada znamo kakve su bile posljedice. Međutim, na ovo pitanje se mora odgovoriti sa argumentima koji su tada bili tačke gledišta. Liga naroda se nakon 1919. snažno zalagala za ove koncepte. Razlog je bio u tome što je homogena nacionalna država predstavljala šansu da se riješe problemi koji su doveli do rata 1914. godine. To se vrlo jasno prepoznaje po načinu na kojem se Liga naroda zalagala za razmjenu stanovništva između Turske i Grčke. U pregovorima je to značilo: Ako se problemi nacionalnih manjina ne mogu riješiti drugim putem, onda se stanovništvo mora „razdvojiti“.

To je bio koncept koji je ipak propao.

Da. Ključna stvar koja se pojavila 1919. godine u Parizu je da koncept nacionalnog samoopredjeljenja, nikada nije bio primijenljiv u čistom obliku. Umjesto toga, Wilson je shvatio na koliko mjesta mora napraviti kompromise. Kako recimo stvoriti stabilnu poljsku državu, koja će opstati i u ekonomskom smislu? Ovoj državi je bio potreban izlazak na more, što je tada uspostavljeno koridorom prema Baltičkom moru. Na ovom koridoru nije se svuda ozimalo u obzir nacionalno samoopredjeljenje. U mnogim spornim pitanjima suprotstavljani su geografski, istorijski, privredni i strateški argumenti a princip nacionalnog samoopredjeljenja često je bio samo jedan od mnogih argumenata. Pri tome je Wilson pojam "Self-Determination" shvatao na dva različita načina –  ne samo kao nacionalno samoopredjeljenje već i kao demokratsku samoupravu. To znači da postoji poveznica između ideala nacionalne države i funkcionirajuće demokratije. Postavilo se i pitanje da li to samoopredijeljenje treba da važi i za kolonijalna društva – što je Wilson u ovoj formi odbacio. Upravo zbog takvih ograničenja je vjerodostojnost ovog principa i s njim povezana zapadna demokratija jako trpila.

Kada govorimo o „internacionalizaciji“ i „Ligi naroda“ – da li se opšta svijest nakon 1918. godine proširila i uopšte internacionalizovala?

Zasigurno. To je ključno iskustvo iz 1918/19 godine: Postoje problemi koji se ne završavaju na nacionalnim granicama. Glavna posljedica Prvog svjetskog rata je masovno izbjeglištvo. Nakon 1918/19 su na područjima bivših velikih imperija - Osmanskog Carstva, Ruskog Carstva, Habsburške Monarhije – milioni ljudi bili u bijegu. Veoma brzo se pokazalo da države nastale raspadom ovih imperija nemaju rješenje za takve probleme. Pored toga, nije se znalo kuda sa ratnim zarobljenicima koji su dolazili iz zemalja koje nakon rata više nisu postojale. Ili uzmimo za primjer temu reparacija i dugova: globalizovani tok dugovanja doveo je do toga da su Francuzi i Britanci bili upućeni na njemačke novce od reparacije da bi mogli isplatiti svoje ratne dugove SAD-u. To je velika tema kojom se bavi međunarodni finansijski svijet. Može se zaključiti da se ambivalentnost Pariškog sporazuma ogladala u tome da je s jedne strane on podržavao internacionalizaciju, a sa druge strane vodio ka nacionalnoj zatvorenosti, posebno kada se u obzir uzme migracija, jer su skoro sve zemlje pooštrile pravila. Upravo to je suprotnost koja karakteriše dvadesete godine prošlog stoljeća.

Pogledajmo sadašnjost. Trenutno u Evropi doživljavamo jačanje nacionalnih identiteta u odnosu na jedan „evropski“ identitet. Može li se uopšte imati „evropski identitet“? 

Tu bih bio veoma oprezan. Jer, mislim da se prvenstveno moraju razumjeti razlike. To sam 2014. godine veoma jasno iskusio kada sam vidio kako se npr. Britanci, Francuzi, Belgijanci, Srbi, Poljaci, Nijemci, nose sa naslijeđem Prvog svjetskog rata. Ne može se govoriti o tome da postoji zajedničko evropsko sjećanje na Prvi svjetski rat. Nakon 1918/19 postojalo je jako mnogo savremenika koji su isticali argument da odgovor na iskustva Prvog svjetskog rata mora biti jedna druga Evropa. Sjetimo se Panevropskog pokreta. Onom ko se bavi Prvim ili Drugim svjetskim ratom iskustvo je pokazalo da u pojam evropske integracije ne spadaju samo idealistički pogledi o ideji ujedinjene Evrope već i zamor tom idejom. Ni proces francusko-njemačkog pomirenja šezdesetih godina ne temelji se na ovom iskustvu iscrpljenosti.

Da li se u u kulturi sjećanja 2018. godine jasno oslikava raznolikost istorijskih iskustava?

Meni je snažno upalo u oči koliko su različite nacionalne kulture sjećanja, te koliko su različiti odnosi prema naslijeđu Prvog svjetskog rata. Uzmimo za primjer Francusku. Tamo se posljednjih godina intenzivno raspravljalo o tome jesu li dovoljno vrednovana postignuća i žrtve francuskih kolonijalnih ratova - vojnici bilo u Africi ili Indokini.

U zapadnoj Evropi postoje ogromni krajolici puni bijelih križeva. To i jesu upravo bijeli križevi. Ali gdje su mjesta sjećanja za muslimanske vojnike? Njih na hiljade iz Senegala je poginulo na zapadnom frontu. Jedna potpuno drugačija situacija se može vidjeti u Belgiji, koja je za vrijeme Prvog svjetskog rata četiri godine bila okupirana od strane njemačkih trupa. Tamo se radi o pitanjima kolaboracije: Ko je profitirao od Nijemaca? U Velikoj Britaniji s druge strane, se postavlja pitanje, da li je Prvi svjetski rat za britansku imperiju bio pogrešan rat? Pitanje je da li se Velika Britanija možda trebala više usmjeriti na vlastitu imperiju i da li je angažman u kontinentalnoj Evropi bio pogrešan put? U vrijeme Brexita ova debata je još jednom dobila na relevantnosti.

Trenutno se širom Evrope primjeti promjena političkog diskursa. Čini se da se on dosta manje zasniva na razumijevanju, nego je to bilo prije nekoliko godina. Šta to govori o stanju demokratije? Da li je demokratija ugrožena?

I tu možemo nešto naučiti ukoliko se vratimo u dvadesete godine prošlog stoljeća. Ako je tačan argument da je vajmarska demokratija propala zbog Ugovora iz Versaja, onda Vajmarska demokratija ne bi mogla preživjeti 1923. godinu. Ipak, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina proteklog stoljećane nailazi se ne samo na italijanski fašizam i eru ideoloških ekstrema, već i „New Deal“ u Sjedinjenim Američkim Državama - a time i na novi odgovor na krizu demokratije i kapitalizma.

Tako su dvadesete s jedne strane lekcija o teretu koji je ostavio rat i ugroženosti demokratije. Međutim, s druge strane, ako pogledate Veliku Britaniju i SAD, su te dvadesete dobar primjer toga koliko otpornost demokratije može biti pod pritiskom. Ne postoje jednostavne analogije između naše stvarnosti i prošlosti nakon 1918. godine, ali oni koji se bave istorijom više će te pojave prepoznati u sadašnjosti. U tom smislu, istorija 1918. godine nam puno govori o sadašnjosti.

 

Jörn Leonhard je profesor istorije Zapadne Evrope na Univerzitetu Freiburg. Objavio je dvije knjige o Prvom svjetskom ratu: "Die Büchse der Pandora – Priče Prvog svjetskog rata" (2014) i "Der überforderte Frieden - Versailles und die Welt 1918-1923" ili „Preopterećeni mir – Versaj i svijet 1918 – 1923“ (oktobar 2018). Intervju vodio Kersten Knipp.