Neizvjesna budućnost Japanaca
12. mart 2012Šest stolova na pločniku i mali restoran. Ovo se do 11. marta 2011. moglo naći u kući broj 55. na obali Mijaka. Shiro Otate je već bio u svom restoranu kada je osjetio snažan zemljotres. Odmah je pohitao prema svojoj kući na brdu iznad grada, kako bi vidio da li sve u redu s njegovom suprugom.
"Još dok sam bio na putu prema kući došao je cunami. Jednostavno je sve prekrila voda. Trebalo mi je tri dana da stignem do svog restorana. Sve je bilo uništeno."
Crni talas vode sručio se preko zaštitnog zida noseći sve pred sobom. Vodena masa je brodiće, automobile i dijelove kuća smrskala o betonski most. Prema zvaničnim podacima u Mijaku je poginulo 400 ljudi. Mnogi su ostali bez kuća i još uvijek ne znaju kada će iz kolektivnih centara preseliti u nove domove.
Život teče dalje
Shiro Otate je ipak poslije toga nastavio posao. Iznajmio je jednu kućicu preko puta zgrade opštine gdje je otvorio novi restoran.
"I u ovoj kući je voda bila skoro do krova, ali smo sve renovirali", kaže on.
Za to nije dobio nikakvu bespovratnu pomoć, ali mu je država dala beskamatni kredit od oko 100.000 eura.
U vijećnici preko puta, jedan od gradskih funkcionera Katsunori Konari, objašnjava da je Mijako još i dobro prošao. Otpad, ostatke kuća i automobila voda je stjerala u jedan dio luke. Otpad koji je mogao da gori prebacili su u jednu fabriku za spaljivanje smeća u Tokiju.
Obnova tek počinje
Ipak, biće potrebne godine dok se ponovo ne izgrade kuće za stanovnike, kaže Konari: "Vlada je najavila da će korištenje privremenih skloništa produžiti i preko prvobitno planiranog roka od dvije godine. S obzirom na iskustva nakon zemljotresa u Kobeu 1995. to će sigurno potrajati barem pet godina. Trenutno smo u fazi odlučivanja o tome u kojim područjima grada će biti odobreno građenje novih kuća. Ipak, smatram da nije moguće u roku od tri, četiri godine napraviti nove kuće za toliko ljudi."
Tek ovih dana, godinu nakon zemljotresa, predstavnici stanovnika i vlasti pregovaraju o tome koja područja će prvo biti naseljena. Prije toga će zaštitni zid od cunamija biti povećan sa deset na četrnaest metara visine. Za one koje još žive u kolektivnim centrima, stvari se odvijaju presporo.
"Do sada je malo toga učinjeno. Živimo u skučenom prostoru, svako čuje šta radi njegov susjed. Često se sastajemo u zajedničkim prostorijama kako bi porazgovarali o situaciji. I godinu dana nakon svega ne znamo gdje ćemo biti prebačeni. To je najteže. Ne znamo šta će biti s nama", kaže jedna žena.
Autori: Peter Kujath / Azer Slanjankić
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić