Samo što su se američke trupe dobrim dijelom povukle, sve se odigralo velikom brzinom. U nekoliko dana talibani su osvajali provinciju za provincijom. Glavni pokrajinski gradovi padali su jedan za drugim kao domine. Hiljade Avganistanki i Avganistanaca su pobjegli, nadajući se da će u glavnom gradu Kabulu naći sigurno utočište. Uzalud. I Kabul je u međuvremenu u rukama talibana.
Na Zapadu posmatraju dijelom začuđeno, a dijelom kao hipnotisani kako Islamska Republika Avganistan postaje islamski emirat. Stalno dobijam pozive i poruke od poznanika i kolega koji izražavaju svoje saosjećanje. Jedan kolega iz arapske redakcije Dojče velea rekao mi je da ni sam ne zna zašto, ali ga je cijela stvar mnogo potresla.
Velika laž intervencije u Avganistanu
Mnogi su šokirani jer sada shvataju da njihove vlade nisu prije 20 godina umarširale u Avganistan da bi stale iza ljudskih prava, već isključivo iz političkih interesa. Otakako su se politički interesi promijenili, otkad više ne funkcioniše odnos učinka i troškova, trupe su morale da odu i to što prije.
Sve je bilo velika laž. Prava žena? Demokratija? Ljudska prava? Sada neka to Avganistanci riješe među sobom, rekao je nedavno američki predsjednik Džozef Bajden. On neće da i petom predsjedniku preda intervenciju koja je trajala pod četiri američka šefa države.
Zalagali se za ljudska prava
Ono što Bajden pritom prećutkuje: Sjedinjene Američke Države nisu oktobra 2001. umarširale u Avganistan samo da bi vojno porazili Al Kaidu i talibane. Obećali su avganistanskom narodu da će demokratizovati zemlju. Jedan od glavnih argumenata za okupaciju zemlje bila su prava žena. Sada, dvadesetak godina kasnije, jasno je da se nikad nije radilo o ženama ili demokratiji. To je bila prazna retorika.
Iste one žene koje su umirivali kada su se navodno previše energično zalagale za svoja prava i kojima je obećavano da će demokratija i vladavina prava na kraju uvijek odnijeti pobjedu, sada su bačene nazad u tamu od prije dvadeset godina. Izdali su ih i prodali. Mnoge aktivistkinje koje su se zalagale za prava žena, sada moraju da se plaše za svoj život.
Hoće li „ekonomske izbjeglice“ opet postati „potražioci azila“?
Ista dvoličnost se može naći u politici dodjele političkog azila u Evropskoj uniji i Njemačkoj. Avganistanski državljani godinama bježe iz svoje rodne zemlje. Niko ne napušta tek tako svoju zemlju. Oni su bježali, jer se bezbjednosna situacija u Avganistanu pogoršavala.
Sve to se ignorisalo. Avganistan je procijenjen kao „bezbjedan“, brojne izbjeglice su vraćene u njega ili su samo „trpljene“. Hiljade Avganistanaca žive pod uslovima nedostojnim čovjeka – u Grčkoj, Turskoj, na Balkanu. Politilčari u EU odbijali su da priznaju da je bezbjednosna situacija u Avganistanu katastrofalna, da je intervencija propala.
Izbjeglice se moraju primiti
Sada kada je prekasno – šokirani su: političari, mediji, intelektualci. Ali zemlje kao što je Njemačka snose svoju odgovornost. Umjesto da su godinama podržavali razne „gospodare rata" i korumpirane političare, morali su se ozbiljno pozabaviti avganistanskim narodom i njegovom kulturom. Trebalo je da slušaju žene umjesto da ih smiruju. Umjesto da grade vojsku, morali su svi zajedno ljudima u Avganistanu da ponude perspektivu.
Šta sada? Zapadne države bi morale što prije i sa što manje birokratskih prepreka da dodjele azil avganistanskim izbjeglicama. Konačno bi trebalo da prihvate i one izbjeglice koje u zemljama Evropske unije, dijelom pod jadnim uslovima, čekaju da se odgovori na njihov zahtjev za dodjelu azila. Isto važi i za sve koji će narednih mjeseci i godina doći iz razorene zemlje koju je Zapad napustio. To je najmanje što Evropa ljudima u Avganistanu duguje.
Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na PoliInstagramu