Njemačka i hiperinflacija od prije 100 godina

Hiperinflacija u Weimarskoj republici je bila jedna od najvećih gospodarskih kriza u povijesti Njemačke. Sve je počelo 1923. Njemačka se još uvijek nije oporavila od Prvog svjetskog rata, a bila je dodatno opterećena i reparacijskim zahtjevima Francuske na temelju mirovnog ugovora iz Versaillesa. Uzroci hiperinflacije su bili višestruki. Jutta Hoffritz u svojoj knjizi "Ples smrti – 1923. i posljedice” kaže da je vlada u tadašnjoj Njemačkoj napravila neke teške greške. Kada je Njemačka kasnila s plaćanjem ratnih reparacija Francuskoj, Pariz je okupirao Rursku oblast da bi se domogao ugljena u vrijednosti odštete. Ali stanovništvo je pružilo pasivan otpor, štrajkalo je i prestalo iskopavati ugljen. Hoffritz kaže da je inflaciju pokrenulo tiskanje novca koje je prakticirala njemačka vlada kako bi isplatila nadnice „patriotskim" štrajkačima u Rurskoj oblasti.

Patriotizam je odveo u razornu gospodarsku krizu

„A sami Nijemci su ugušili svoju najvažniju proizvodnju, samo zato što nisu željeli da se Francuzi domognu ugljena i čelika, pa su rekli: dobro, onda nećemo proizvoditi ništa”, navodi autorica knjige. A kada postoji višak tiskanog novca, a manjak proizvoda kao što su sirovine, onda pada vrijednost novca. Osim toga, Njemačka je još za vrijeme Prvog svjetskog rata obezvrijedila svoju valutu, jer je tiskala novac radi financiranja rata.

Posljedice za svakodnevni život su bile kobne. Uskoro je jedan kruh koštao stotine milijuna maraka. U knjizi je Hoffritz opisala kako je čuvena njemačka umjetnica Käthe Kollwitz 1923. počela skladištiti krumpir u sobama koje je iznajmljivala. Njegova vrijednost je stalno rasla, a za razliku od bezvrijednog novca, moglo ga se i jesti. Podstanari Käthe Kollwitz su u svojim sobama do kreveta imali samo uski prolaz između vreća krumpira. 

Monetarna reforma je bila spas

Tadašnja njemačka središnja banka je tiskala sve više novca. „Državna tiskara je 1923. imala trostruko veći broj zaposlenih u odnosu na razdoblje prije rata, a skoro sve tiskare u Njemačkoj su također za nju tiskale novac", kaže Hoffritz i dodaje: „Skoro cijela industrija prerade papira bila je zaokupljena tiskanjem novca."

Tek kada je središnja banka dobila novog direktora i kada je provedena reforma, situacija se smirila. Prestalo je prekomjerno tiskanje novca. Osim toga uvedena je takozvana „ražena marka”, alternativna valuta čiji je cilj bilo stjecanje povjerenje stanovništva. Za pokriće su se uzimale poljoprivredne površine odnosno količina raži koja se može dobiti na njima. Hoffritz kaže da je uspjeh ove alternativne valute bio zasnovan na iluziji – nitko nije mogao otići u središnju banku i svoj novac zamijeniti za poljoprivredno zemljište. Ali pošto to nitko nije ni pokušavao, čarolija je i dalje djelovala. Valuta je ostala stabilna i prihvaćena je kao sredstvo plaćanja. 

Što je s današnjom inflacijom?

Hoffritz kaže da je situacija danas drukčija, ali i da postoji nekoliko sličnosti. „Naravno, hiperinflacija i inflacija su često povezane s ratnim vremenima. Mi, na sreću, nismo sudionici u ovom ratu, ali trpimo kolateralnu štetu jer opskrba zemnim plinom ne funkcionira", kaže Hoffritz aludirajući na ruski napad na Ukrajinu. I zaista, kao nekada ugljen, sada nedostaje drugi bitan energent. A Europska središnja banka, kaže autorica knjige, već godinama je imala ekspanzivnu emisijsku politiku, pa su to povoljni uvjeti za razvoj inflacije.

„Ali tu je sličnostima kraj”, ističe Hoffritz. „Danas je riječ o velikoj inflaciji, većoj nego u cijelom mom životu – deset posto. To je puno, ali 1923. je bila riječ o hiperinflaciji. To jedna posve druga kategorija.”

Koje su razlike?

Cijene su u studenome 2022. u Njemačkoj bile prosječno veće nego cijene u istom mjesecu godinu dana ranije za deset posto. To je razdoblje od godinu dana. A kod hiperinflacije cijene rastu mjesečno za najmanje 50 posto. To bi značilo da bi kruh koji je u studenome koštao tri eura mjesec dana kasnije koštao najmanje četiri i pol eura. Jutta Hoffritz od čitatelja često dobiva pisma i u njima novčanice iz vremena hiperinflacije, koje su oni naslijedili, na primjer novčanicu od dva milijuna maraka. „Često mi ljudi ispričaju kako su kao djeca na tavanu otkrili pakovanje novčanica i pet minuta se osjećali strašno bogatima. Znate ono – pronašao sam djedovo zakopano blago. A onda dođe baka i kaže: da, to je preostalo iz 1923. A tada za te novce nismo mogli kupiti ni kruh s maslacem.”