Njemačka očekuje „mini-rast“ u 2023.

Savezna vlade u novom godišnjem ekonomskom izvještaju nešto optimističnije ocjenjuje gospodarsku situaciju u zemlji nego što je to činila prije nekoliko mjeseci. Umjesto recesije, njemačka vlada u tekućoj godini očekuje mali plus, odnosno rast BDP-a od 0,2%. To stoji u izvještaju koji je predstavio savezni ministar gospodarstva Robert Habeck.

U tom se izvještaju tematizira i glavne karakteristike njemačke ekonomije, odnosno gospodarske politike „semafor-koalicije". S jedne strane Habeck želi ubrzati transformaciju gospodarstva u smjeru klimatske neutralnosti, a s druge strane mora reagirati na promijenjene okolnosti koje vladaju u globalnim razmjerima.

Opskrba energijom

Do sada se trebalo boriti protiv krize, a sad je potrebna aktivna gospodarska politika, kaže Marcel Fratzscher, predsjednik Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja iz Berlina (DIW): "Vidimo da Njemačka gubi teren u globalnoj utakmici po pitanju atraktivnosti. I zato nam je u tom procesu transformacije hitno potrebna promjena kursa savezne vlade, i to s glavnim fokusom na investicije u budućnost." 

A upravo je taj cilj ministar Habeck i imao prije godinu dana, nakon stupanja na dužnost. Naslov njegovog prvog godišnjeg privrednog izvještaja glasi: "Za socijalno-ekološku tržišnu privredu. Inovativno kreiranje transformacije". No, proteklih se mjeseci glavnu pažnju poklanjalo osiguravanju opskrbe energijom. Prava gospodarska politika se zapravo uopće ne događa, to je prigovor koji stiže iz oporbenih redova. 

Previše birokracije?

Savezna vlada prihvaća gubitak tržišne kompetitivnosti, a da pritom uopće ne pokušava promijeniti taj trend, kaže Julia Klöckner iz Kluba zastupnika Kršćansko-demokratske unije (CDU). Ne da nema manje birokracije, već je ima više, tvrdi ona. I kao primjer navodi „kočnice" na cijene energije: „Poduzeća koja mi se obrate, uglavnom mi se obraćaju s pitanjem kad će ih se pustiti da se razmašu, ne radi se uopće o novcu ili zahtjevima za još više poticaja, već o njihovoj želji da ih se jednostavno pusti da rade. Oni bi najradije zapošljavali inženjere ili ljude iz drugih zanimanja. Ali mi isto kažu da moraju zapošljavati više knjigovođa, zato što moraju dokumentirati sve više stvari."

Klöckner kao alarmantan signal smatra najavu farmaceutskog koncerna BioNTech o tome da bi ta firma jedan dio svog rada na istraživanju raka mogla preseliti u Englesku. Njemačka kao poslovna lokacija je ugrožena, smatra Klöckner. Šef DIW-a Fratzscher u tom kontekstu upozorava i na odgovornost koju imaju poduzeća u procesu transformacije: „Ako se u Njemačkoj dogodi deindustrijalizacija, onda će ona biti prouzročena činjenicom da su njemačke kompanije prespavale transformaciju k održivosti, zaštiti prirode, umjetnoj inteligenciji, dakle novim tehnologijama." 

U tom smjeru argumentira i Habeck – on ekonomiju želi "motivirati” da ulaže sve više u zaštitu klime: „Svi oni koji se predugo oslanjaju na stare tehnologije, oni će se naći u problemima, i to ne samo zbog zaštite klime, već će imati i ekonomskih problema." 

„Zelena transformacija"

A to, kako kaže, pokazuje Inflation Reduction Act u SAD-u, radi se o ogromnom program subvencija, preko kojeg puno novca teče u smjeru „zelene transformacije", napominje savezni ministar gospodarstva. Još uvijek se diskutira o tome kako bi Europa trebala reagirati na taj program. Habeck tvrdi da ne smije doći do utrke u subvencioniranju. On umjesto toga želi forsirati ciljanu pomoć tehnologijama, a da pritom ne ugrozi trgovinu.

Trgovina se mora diverzificirati, kako bi se smanjila ovisnost o pojedinim zemljama poput Kine, to je Habeckova deviza. On želi poticati potpisivanje novih trgovinskih sporazuma, ako oni sadrže i komponentu poštivanja socijalnih i ekoloških standarda:

„Dakle smisao sporazuma o slobodnoj trgovini, ili trgovinskih sporazuma, ovo 'slobodno' se odnosi na neoliberalni način razmišljanja, nije maksimalna trgovina, bez obzira na sve, nego poštivanje društvenih dobara, povećanja dodane društvene vrijednosti, pa i po pitanju zaštite klime."

Poruka je dakle: nije važan samo rast BDP-a. U godišnjem izvještaju se po drugi put može pronaći i jedno poglavlje u kojem se govori i o drugim mjerilima za mjerenje blagostanja u društvu. Na primjer stopa nejednakosti. Ili emisija CO2.

Hans-Joachim Vieweger, ARD